Nacionalizam naš svagdanji

prvaši

Nacionalizam proizvodi ratove, upropaštava narode, suprotnost je modernoj individualističkoj državi, on manipulira, napada, zastrašuje, prebire, izdvaja, sortira, odstranjuje, čisti, proziva, mrzi, protjerava, netrpeljiv je, isključiv, frustriran i agresivan, zaglupljuje, kratkovidan je i nepametan.

Kad ta antivrednota dobije svoj izraz u zakonima, onda se takva država naziva antigrađanskom, antiliberalnom i nemodernom.

Ako od ičega dobijem fraze (osim socijalista kad mi krenu trubiti da mi je država nešto besplatno dala ili omogućila) onda je to nacionalizam i kad mi vampiri koji mrze svoje prve susjede krenu popovati o velikoj naciji i njezinim povijesnim dostignućima, koju sam ja obvezan voljeti, a ljubav pokazivati tako što ću podržavati i financirati one koji tom ljubavlju manipuliraju i uživaju na vlasti trošeći moj novac kako im se svidi i ograničavajući mi slobodu na najmaštovitije načine. Umovi su im po defaultu podešeni na odvajanje pravih Hrvata, s kojima se onda vlada nad onima koji kao nisu pravi, i svima ostalima, koji imaju biti kuš.

Ja kao nisam pravi Hrvat jer držim da država ne smije imati pojma tko su, koliko su visoki, koji broj cipela nose, čime se bave, kako se zovu, kojoj kulturnoj zajednici pripadaju njezini građani i da nijedan zakon ne smije biti donijet po tim osnovama. Zakon treba biti jednak za sve ljude.

A kod nas sve suprotno – nacionalizam je jedna od prvih odrednica i osnova ove države, kao takva je čak konstituirana kao politička zajednica u kojoj žive Hrvati, a svi ostali su ponizni gosti.

Ljudi, naravno, imaju pravo govoriti i misliti što ih volje, busati se u prsa, nosati znakovlje koje im se sviđa, pjevati što misle da trebaju, ali kad ovakve stvari budu ugrađene u zakone i pravilnike, onda je pakao blizu.

Bio sam, nema dugo, sa svojom djevojčicom na upisu u prvi razred državne škole. Upis se svodi na birokratsku besmislicu popunjavanja formulara i nosanja papira s jedne u drugu prostoriju. Premda njezin otac ima veoma loše mišljenje o državnom školstvu i najrađe bi plakao zbog uzaludno potrošenog vremena, zlostavljanja i patnji koje će mi dijete prolaziti narednih godina – nemamo izbora. Već mi od toga tamo kipi u glavi, a onda u tim formularima pitanje koje je nacionalnosti vaše dijete. Nema pitanja koje su joj sklonosti, kako joj ide matematika, da li lijepo pjeva ili crta, koliko brzo trči, zna li već koji strani jezik, nego koje je nacionalnosti. U 21. stoljeću formularima jedne lude zemlje još uvijek se prebire, sortira, izdvaja – i to djecu. Birokracija ima zadatak djecu sortirati u torove. A kome to treba? Naciji, zamišljenoj zajednici, da zna koliko je jaka i da već u prvim razredima zna gdje su joj Cigani, Srbi, Folksdojčeri i Hrvati. I tko treba biti protiv koga.

Tako počinje obrazovanje u ovoj državi.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s