Miroslav Škoro, pjevač-zabavljač, ekonomist, poduzetnik i, evo, službeni predsjednički kandidat, objavio je putem i ne tako loše skrojenoga videozapisa, svoj program kojim će tražiti da ga javnost podrži u utrci za Pantovčak. I odmah se pokazao kao još jedan neodgovorni pustolov koji ili ne želi poznavati ili ne poznaje osnove političkog sustava koji je naumio učiniti još nestabilnijim nego je danas. Očito mu se učinilo da se glasovi mogu lako privući igranjem na kartu niskog i opasnog populizma: on i narod će sami, bez političkih elita, riješiti probleme, ustav je tome glavna prepreka. Na što vas to podsjeća?
Ako ga usporedimo s pustolovom Kolakušićem, koji je već prije objavio glavne crte svog programa, a po kojemu preuzimanje uloge predsjednika vidi kao put do predsjednika vlade, pa će onda s te pozicije preuzeti poluge zakonodavne vlasti, čini se da je europarlamentarac čak i realniji i ima racionalniju viziju puta prema onome što želi napraviti. Dok je kod njega riječ o relativiziranju i rušenju načela trodiobe vlasti, Miroslav Škoro je odlučio zaobići svaku parlamentarnu proceduru i preko instituta referenduma krenuti sa svojim narodom u totalni rat s vladom i parlamentom. Škoru očito nije briga što je uloga predsjednika republike, koji ima najsnažniji politički legitimitet u državi, zamišljena da bude faktor stabilnosti.
Referendum je trojanski konj parlamentarne demokracije. Do prije petnaestak godina on je poput aveti bio tu negdje sa strane, nije se smatrao previše poželjnim i ozbiljnim alatom za rješavanje političkih problema. Međutim, probojem populizma, koji parlamentarnu demokraciju smatra smetnjom koju treba zaobići, počeo se iskorištavati za legitimiranje osobnih i uskih stranačkih interesa onkraj parlamenata, čime je otvorena Pandorina kutija u koju bi sad rado posegnuo svaki politički amater voljan moći.
Pribjegavanje referendumu nakon Brexita (ne zbog same odluke) jednostavno bi trebalo prestati. U referendumu nema nikakvih brana od iracionalnih proboja pred vještim manipulatorima i zbog kaosa, koji donosi kad se koristi kao dnevnopolitička alatka političke borbe, vjerojatno nas ponovno čeka ozbiljno teorijsko i političko propitkivanje njegove uloge. Ne treba podsjećati kakvo su stajalište o direktnoj demokraciji imali utemeljitelji zapadnog parlamentarnog političkog sustava. Mnogo se tinte potrošilo da bi se našao kompromis između narodne volje i razuma. O nestabilnost koja čuči u direktnoj demokraciji, za što su grčki polisi bili izvrstan laboratorij, lord Acton, kojega Škoro očito ne poznaje, ovako piše: “Grčka je demokracija propala u onom trenutku kad je demos shvatio da može pogaziti svako ograničenje.” Upravo to traži Škoro – rušenje svih ograda svom narodu.
Osim što se Škoro svojim program svrstao u tabor iliberalnih demokrata, ekonomski se pozicionirao među antitržišne ekonomske nacionaliste. Jer kad čujete da je budući predsjednik, koji sebe naziva odgovornim poduzetnikom, uložio novac u IT biznis samo zato što je riječ o hrvatskoj pameti i hrvatskom projektu, mora vam se upaliti svaki ekonomski alarm, jer to bi za jedno racionalno, razumno i odgovorno ulaganje trebao biti zadnji kriterij. Dakle, niti oko ekonomskih reformi ne treba ga više slušati.
Izborni sustav, šepava demokracija, vladavina prava, tržišna ekonomija, sve je to u Hrvatskoj ozbiljno ugroženo, ali je i takvo nikakvo puno bolje od onoga što bi nadošlo sa Škorom na mjestu predsjednika država.
Očekujem da će ga mediji sasjeći i da će Škoro, zajedno sa svojim narodom, brzo shvatiti kako je s objavom programa eliminirao mogućnost da sjedne u stolicu koju je iz nekog nejasnog razloga toliko poželio. Neka nas dragi Bog više oslobodi kandidata kao što su Miroslav Škoro i Mislav Kolakušić.
NEOSOCIJALIZAM 