Danas postoji svojevrsni konsenzus oko toga da je Francuska revolucija izbila zato što je politički okvir bio preuzak, previše rigidan i staromodan za ekonomsku i društvenu dinamiku onoga vremena – ona ga je jednostavno prerasla. To se nije dogodilo odjednom – bila je to slagalica s mnogo dijelova koja je u jednom trenutku počela funkcionirati po svojim pravilima. Ta cjelina može se sagledati iz današnje perspektive.
Povijest se ne ponavlja doslovno, no pokoji obrazac možda se može transponirati. Dakle, ovdje je riječ samo o detalju, a gdje mu je mjesto i koje mu je pravo značenje u kotrljanju povijesnog kotača, o tome bi bilo pretenciozno govoriti.
Airbnb kad je u pitanju smještaj, ili Uber kad je u pitanju prijevoz, inovativnošću su promijenili ustaljene načine dolaska do usluge. Međutim, inovirali su i samu uslugu, koja je dosad sva bila državi lako doseziva, i po potrebi stavljana pod nadzor. No ovi pionirski servisi pokazuju nam da je nadzor naspram tehnologije staromodna stvar koja ostavlja puno prostora za inovaciju. Nedvojbeno je došlo vrijeme kad će se do jučer nepoznata vrsta ekonomske aktivnosti (sharing economy) dramatično širiti, ulaziti u nova i nova područja svakodnevnog života i integrirati se u razne niše tržišnih odnosa. Sve što vlasti protekcioniraju rigidnom regulativom, očigledno ostavlja mnogo prostora pametnim poduzetnicima da se pojave s kvalitetnijom i jeftinijom uslugom koja vlasti istiskuje iz tržišnih odnosa.
Vlasti se inače kunu u inovacije, poreznim novcem potiču inovatore, osnivaju agencije, organiziraju sajmove i nagrađuju nove vrste robota, šarafa i vješalica, jer za vlast je tehnika jedino polje inovacija. Vlasti ne potiču inovativnost koja bi imala za cilj razbijanje monopola, što su pod njezinim patronatom, ne bi li građani imali jeftiniju i bolju uslugu. Bit će nam zato zanimljivo gledati kako će vlasti ostajati nemoćne i češkati se iza uha kad bude u pitanju obrazovanje, zdravlje ili nešto dvadeseto. Tvrtke su jednostavno počele iskorištavati činjenicu da čovjek želi izbjeći nadzor nad svojim vremenom, da pogotovo želi izbjeći prisilu nad svojim novcem u novčaniku.
Otpora će biti, kao u slučaju francuske prijestolnice gdje su ljudi počeli zaobilaziti restorane i okrenuli su se dogovaranju i objedovanju u privatnim stanovima. Pokazuje nam to koliko se stvari na tržištu brzo mijenjaju i koliko su nepredvidljive. Očito je da su ljudima restorani skupi, vjerojatno već i dosadni, više pripadaju u prošlo stoljeće nego u ovo koje trošimo. Internet, pametni telefoni i bezgranična mogućnost komunikacije otvorili su do jučer nepostojeći način uživanja u jelu: ljudi koji se ne poznaju dogovore se preko ovog ili onog servisa, povežu s nekim manje ili više poznatim kuharom i u njegovom stanu objeduju vrhunsko jelo za trećinu restoranske cijene. A svaki stan na ovome svijetu može poslužiti kao maleni restoran, zar ne?
Reakcija onih koji imaju ustaljene restoranske biznise nije neočekivana – ona je dramatična u prizivanju države da regulira (u stvari zabrani) novi način objedovanja, da zaštiti promet u restoranima i da na bilo koji način stane na kraj ovoj praksi koja ih ugrožava. Argumenti su iz poznatog arsenala – nezakonitost, siva ekonomija, porezi, higijena, sigurnost, kvalifikacije. Zaobilazi se gotovo sve što je država nametnula njihovim biznisima, a zbog čega im cijene i jesu pod nebom.
Zasad znamo da država brzo regulira, ako se napravi dovoljno veliki pritisak: potegnu se poluge, nađu veze i nekoliko puta drekne na pravom mjestu. Budući da su posvuda olabavljeni, ili su razoreni, unutrašnji ili vanjski mehanizmi koji bi bili na putu vlasti da napravi što joj padne na pamet, tehnički se to brzo dade izvesti.
Međutim, kako regulirati slobodu ljudi da se dogovaraju i usklađuju zajedničke interese? Jer ovdje više nije u pitanju tradicionalna vrste gospodarenja, gdje se država može lako uplesti, nego se treba zagrepsti u fundamentalne slobode i državi praktički nedostižne sfere komunikacije i akcije ljudi koji se međusobno ne poznaju.
Mislim da nismo daleko od toga da, barem kod nas, sharing economy bude proglašena velikim zlom, koje se protivi javnom interesu i izjeda radna mjesta. Međutim, teško je vjerovati da bi se iz toga mogla izvući legitimnost propisivanja drastičnih kazni, u ovom slučaju za privatna druženja u privatnim stanovima, obveza traženja dozvola za proslave rođendana ili gledanje utakmica u vlastitom stanu. To bi za etatiste vjerojatno bio kobni zalogaj. Tko bi to trpio?
NEOSOCIJALIZAM 
Sviđa mi seSviđa mi se