Kraljevina Švedska – neoliberalne reforme kao temelj budućnosti

Može se primijetiti kako nam se već duže vrijeme pod nos ne podmeće Švedska, mnogim neukim glavama donedavno zemlja-uzor najsličnija neprežaljenom jugo-socijalizmu. Današnji hrvatski reformatori, koji dolaze s ljevice i poljevičarene vladajuće desnice, zaobilaze je u krugu većem od zagrebačkog hipodroma. Razlog se nalazi u tome što su nakon dvije velike krize, one s početka devedesetih i kraja desetih, neoliberalne reforme Švedsku vratile u svjetski gospodarski vrh i osigurale joj stabilnu budućnost za mlade i stare. Očito je sad situacija takva da se na ništa iz te zemlje nitko u hrvatskoj politici ne usudi pozivati, niti iz nje izvlačiti rješenja za naš jad i bijedu. Pogotovo ne organizaciju i akvizicije države blagostanja, jer im tu više ništa nije jasno i ništa mi se ovamo ne uklapa od novog skandinavskog modela orijentiranog prema konkurenciji po svim razinama, od školstva, zdravstva do tržišta rada. Zapravo više i nema stare zapadne demokracije koju bi mogli pokazati kao svoj reformski uzor. Izmišljaju neka svoja “originalna” rješenja koja pod svaku cijenu moraju zaobići tržišne mehanizme, poput nove reforme zdravstva, u kojoj je najznačajnija točka promjena zimskih guma ljetnima na javnozdravstvenim vozilima.

sweden-2132639_960_720

Neoliberalne reforme mogu se kojekako definirati, ovaj put neka to bude jačanje individualnih poduzetničkih sloboda i vještina unutar institucionalnog okvira koji jamči snažna vlasnička prava, slobodno tržište i slobodnu trgovinu. Narodskim jezikom rečeno, neoliberalnim reformama smanjuje se uloga države u formuli napretka.

Anders Chydenius – otac švedskog liberalizma

1763. godine mlađahni i veoma pametni svećenik Anders Chydenius, koji će kasnije biti prozvan nordijskim Adamom Smithom, napisao je esej u kojemu daje odgovor na vlastima nerazmrsivo pitanje: Zašto ljudi u tako velikom broju napuštaju Švedsku? Njemu je sve bilo jasno: krivac je represivan i korumpirani sistem koji priječi ljudima da u Švedskoj dobro žive. Opisao je mnoge zloupotrebe moći, krute regulacije i poreze koji uništavaju napredak, dajući slobodnotržišnu kritiku švedske politike. Pokazao je kako privilegije, zahtijevanje licenci i kočenje slobodnog tržišta štiti uski krug lijene aristokracije i sprečava marljive ljude da sretno žive, jer im se visokim porezima uzima gotovo sve što zarade. Zbog korumpiranog pravnog sistema nikako nisu mogli do pravde protiv moćnih, a zbog restrikcija povezanih s tiskom nisu bili u mogućnosti iznositi u javnost svoje probleme. “Domovina u kojoj nema slobode i vrline samo je velika riječ s malo značenja”, istaknuo je.

Trebalo je proći gotovo cijelo stoljeće od Chydeniusova eseja da se konačno odustane od etatizma, da zažive ideje minimalne i jeftine države i da se stvari prepuste zakonima tržišta: uslijedilo je stotinu godina gotovo neviđenog švedskog prosperiteta.

Reforme koje daju rezultate

Švedska je od sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća prošla put od tragično siromašne i bijedne zemlje do jedne od najrazvijenijih zemalja svijeta. Međutim, podizanje države blagostanja u drugoj polovici dvadesetog stoljeća ponovno ju je dovelo na rub ponora. Država je trošila otprilike sedamdeset posto bruto društvenog proizvoda, a privatni, poduzetnički sektor je gotovo kolaborirao pod porezima i regulacijama. A onda su pametni ljudi sjeli za stol i odlučili zemlju vratiti tržišnim zakonitostima, barem djelomično, no i to se pokazalo dovoljnim. Švedska kreće prema smanjenju državnih rashoda i tržišnim reformama. Najviše energije potrošeno je na transformaciju države blagostanja. Reforme koje je prošla, i koje još uvijek prolazi, u mnogočemu su je promijenile i danas ona ima jako malo veze s onom iz sedamdesetih ili osamdesetih, kad se gotovo u potpunosti temeljila na proračunskim transferima. Bit će dovoljno istaknuti dva primjera da dobijemo sliku o čemu je riječ.

Kad je u pitanju obrazovanje, Švedska se priklonila vaučerskom rješenju, za koje se grleno zalagao Milton Friedman. Tvrdio je, a to se pokazalo točnim, da će konkurencija povećati kvalitetu školstva, smanjiti troškove i na koncu dati izvanredne obrazovne rezultate.

“Neka tržište preuzme brigu o zdravstvu!” glasio je 1997. godine naslov u Dagens Nyheteru, vodećem švedskom dnevnom listu, koji se prodavao u tiraži od 350 000 primjeraka. Što je najbolje, ljevičar ga je napisao. Shvatili ljudi da nema druge nego sa zdravstvom krenuti u smjeru uvođenja konkurencije u sustav. Oslobađaju se potencijali tržišno orijentiranog zdravstva i uvode se principi konkurencije u neuralgične točke javnog zdravstva. Privatni menadžment u bolnicama je danas sasvim normalna stvar. Pacijenti u primarnoj zaštiti mogu birati između privatnih i javnih ordinacija što, naravno, povećava broj privatnih ponuđača i kvalitetu. I ovdje se potvrdila tržišna zakonitost o smanjenju troškova.

Neprimjereno uspoređivanje

U komparativnoj politici postoji stvar koju nazivamo neprimjerenom komparativnom analizom. Proučavanje političkog ili ekonomskog sustava Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje već na prvi pogled nema smisla i stavljanje ta dva sustava jednog pokraj drugog samo je gubljenje dragocjenog vremena. Jednako je sa sustavima Švedske i Hrvatske. Ta dva politička i ekonomska sustava možda i nisu udaljena poput onih Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje, ali svakako su toliko udaljena da usporedbu možemo smatrati neprimjerenom. Tek pokojem nepopljuvanom neoliberalu na ovim prostorima ostaje da se divi racionalnosti koju jedna politička zajednica može pokazati u kriznim vremenima, ostalima da nastave sanjati svemoguću socijalističku državu i tjerati nas u svijet.

I, tako, kaže nedavno naša predsjednica ljudima u Švedskoj da se vrate u Hrvatsku i da ćemo im mi pomoći… pronaći dovoljno tvrd kamen da se tuku po glavi koliko su blesavi kad to učine.

Oglasi

Bijeda hrvatskog sindikalizma

U Hrvatskoj nema malo stvari koje su okrenute protiv građana, no jedna od najškodljivijih svakako jest ona koju nazivamo sindikalnom scenom. Premda se može činiti kako sindikati djeluju s visokih moralnih pozicija naspram države, činjenica jest da su s tom istom državom slizani i da ih socijalističko zakonodavstvo postavlja na pozicije koje su suprotne idejama na kojima se gradio zapadnjački slobodarski svijet, a koje nisu predviđale nikakve udruge i saveze postavljene između države i građana. Građani prvenstveno sindikatima, pa tek onda kukavičkim političarima, koji bi trebali štititi njihove interese, mogu biti zahvalni što će ih se ponovno, i pošteno, cestarinama i plaćama javnih službenika oderati po džepu.

Kad je onomad bila riječ o iznajmljivanju cesta, i oslobađanju građana pozamašnog dijela duga, sindikati su bili oštro protiv, s prvim argumentom da će privatni vlasnik povisiti cijene i tako nepravedno otimati novac građanima. Ekstraprofit! Sad kad su vlasti, uz podršku sindikata, povisile cijene cestarine, a kako bi se punila vreća bez dna u državnom vlasništvu, sad je to, dakle, u redu. Kaže vođa sindikata da je to nužna mjera. Ako nismo znali, postoji pravedna i nepravedna otimačina.

 

prosvjed_sindikati19-171013-jpg-crop_display
Ekstraprofit?

K tome, lakomi sindikati javnih službi su potpisali ugovor s neodgovornim vlastima, koje nas nažalost predstavljaju, i sve nas bacili u dugove koji se penju do desetak milijardi kuna. Sindikati su iskazali veliku spremnost da tuže građane zbog povišica članovima svojih sindikalnih udruga. Po svemu je jasno kako je riječ o praksi koja je izvan svake kontrole, gdje se na temelju licemjernih priča o zaštiti radnika, ne čini ništa drugo nego otima novac ljudima koji s time nemaju nikakve veze.

Stvari su dodatno zamagljene pričama o socijalnom partnerstvu: sindikati, poslodavci i država će sve dogovoriti, vi građani ne brinite, svi zadovoljni, pa udri po janjetini i rajnskom rizlingu. Tripartitni dijalog, kod nas u neprobavljivim oblicima gospodarsko-socijalnih vijeća, jest jedna od ružnijih devijacija liberalne demokracije. Ti paralelizmi u sebi sadrže sve karakteristike korporativizma, nazadnjačke ideje, karakteristične za totalitarne sustave, da će udruge, cehovi i kaste umjesto samih građana upravljati njihovim životima, a pogotovo novcem, kojim se u ovom slučaju podmiruju partikularni interesi. Sindikalna država, sa svojim paralelnim sustavima odlučivanja, s jedne strane ima problem s ustavnošću, s druge demokratskom legitimnošću.

Sindikalna moć kod nas se ne bazira na snazi članstva i novcu kojim mogu financirati štrajkove, kako je to u tržišnoj ekonomiji gdje ima malo države, nego što ih iz oportunističkih razloga za partnere uzimaju oni koji ne preuzimaju nikakav rizik povećanim isplatama plaća njihovim članovima – novac je to poreznih obveznika, koji se danas čiste duše mogu smatrati popljačkanima. Političarima je prvi interes održavanje na vlasti, a među zadnjima džep građana.

Nadalje, sindikate radnička prava i blokirani građana baš i ne zanimaju koliko oni ističu. Kad ste uopće vidjeli nekog sindikalnog vođu među radnicima? Govorit će nam o građanima koji su pod ovrhom i blokirani, tražiti da se zaustave ovrhe plaća javnim službenicima, da se promjene zakoni, ali nam neće reći da su i oni ti koji ovršuju i blokiraju. U tijeku su postupci kojima sindikati ovršuju gotovo četiri milijuna kuna.

Sindikalni vođe su, također, veoma skloni lažima. Tako jedan od njih neprestano lamentira kako još nigdje nije potvrđeno da se onime što je u državnom vlasništvu upravlja lošije nego u privatnom. Ako cijeli komunistički blok, koji je bio sav državni i propao, posvema u sukobima i krvi, nije nikakav dokaz da je to laž, onda evo hrvatske istine i istine koju su otkrili istraživači s harvardskog i njujorškog sveučilišta. Potonji su došli do znanstvenih spoznaja da se u privatnim poduzećima upravlja najmanje četiri puta uspješnije, da privatna više investiraju i produciraju nemjerljivo više inovacija. No, sindikalni vođe lažu i relativiziraju stvari kako bi se stvarao dojam da državu treba gurati na tržište kao glavnog igrača. A to će reći da sindikati uporno ponavljaju i lažu da socijalizam ekonomski može uspjeti. To je kaljuža koja im jedina može držati glavu iznad vode. Hrvatsko nasljeđe i neprosvijećena vjera u državu omogućuju im da u tome budu uspješni, ugledni i na radost “mainstream” medija vrijeđaju i nazivaju talibanima sve koji se usude preispitivati licemjernu ulogu sindikata.

Sindikalno forsiranje pitanja minimalne plaće isto se događa na krilima laži o zaštiti obespravljenih ljudi. Zanemarivi je broj radnika s minimalnom plaćom u nekoj sindikalnoj organizaciji, pa se ovdje radi samo o utvrđivanju pozicija i razmetanju moći, čije posljedice plaćaju neki drugi ljudi, nikako sindikalni čelnici i njihovo članstvo. A posljedice spadaju u ekonomske zakonitosti: poskupljivanjem rada smanjuje se broj radnih mjesta. Određenom broju radnika onemogućuje se zapošljavanje, određeni broj izgubi posao, a određeni broj poduzeća propadne. Riječ je i umanjivanju konkurentnosti i općenito o suvišnom dijelu zakonodavstva (Švicarskoj ga ne treba) kojim se na prvi pogled djeluje savjesno protiv mrzitelja radnika, a zapravo se ljude sprječava da se zapošljavaju, rade, postaju vještiji i produktivniji i tako povisuju svoje dohotke. F. Bastiat je ušao u povijest ekonomske misli svojom teorijom da u analizama treba uzeti cjelovitu sliku: ono što se vidi i ono što se ne vidi. Ovdje se vidi da su sindikati još uvijek nepremostiva prepreka razvoju zdravih tržišnih odnosa i da su za cijenu vlastite moći skloni radno sposobne ljude izbacivati s radnih mjesta, ili ih sprečavati da rade za plaću koja im odgovara, a ne vidi se da obmanjuju, lažu, podmeću i propagiraju praksu karakterističnu za neke druge poretke, naprimjer, onaj koji je tiranizirao građane Italije u prvoj polovici dvadesetog stoljeća.

Jedno od osnovnih ljudskih prava je pravo udruživanja. Svi ljudi se imaju pravo udruživati s kime žele i pod uvjetima koji sami sebi pismeno ili usmeno propišu i u svrhu interesa koji ima padne na pamet. Još jedno osnovno ljudsko pravo, ono na slobodu govora, svim tim udrugama, udruženjima, sestrinstvima i bratstvima ostavlja mogućnost da se nazivaju kako god žele i svoje ideje i interese postavljaju nasuprot koga ih volja, pa čak i da svoje vizije propagiraju biračkom tijelu. I to je sve. S time država ne smije imati apsolutno ništa.

Obrazovanje ili o čemu se ne smije razmišljati

Ovakva priča je kod nas nemoguća: fakultetski odbor poziva profesora, kaže mu se da je radio dobro, ali da nije vodeći u svom području, unatoč tome što je objavio nekoliko knjiga i pregršt znanstvenih članaka u relevantnim časopisima, i da mora napustiti svoje radno mjesto, koje će zauzeti netko koga oni smatraju boljim. Kod nas bi svi galamili kako je to nemilosrdno, no profesor će sa svojom referencama lako naći radno mjesto na nekom drugom fakultetu. Stvar je sasvim normalna i najboljim svjetskim sveučilištima omogućava da takva i ostanu. Ne postoji drugi način da sačuvaju kvalitetu.  Da su nastavnici i predavači ključna točka obrazovanja nedavno je podsjetio The Economist.  Konkuriranje među nastavnicima neizostavno podiže kvalitetu i od onih prosječnih veoma lako može stvoriti izvrsne. Tako se podiže i društveno srozani ugled struke. U Washington D. C.-u, kao i posvuda gdje je moguće zamijeniti loše predavače, konačni rezultati su sjajni. Zanimljivo je da po razvijenom svijetu nastavničke udruge traže da se njihove članove oslobodi centralnog planiranja jer to vide kao jedini put do izvrsnosti. Kod nas su stvari drukčije postavljene. Jednom osvojeno radno mjesto plaćeno iz proračuna praktički je nemoguće izgubiti. Država je garancija da će tako i ostati. Kvalitete nema.

Dok se profesor, bio srednjoškolski ili sveučilišni, ne može zamijeniti drugim, ne možemo razmišljati o poboljšanju obrazovnog sustava. I dok nemamo konkurenciju nastavnih planova, od vjerskih, ideoloških obojenih, neutralnih, rodnih, onih što idu u korak s vremenom, ili ne idu, kvaliteta obrazovanja se neće podići.

sveuciliste

Kako je nemoguće očekivati da se država sasvim povuče iz obrazovanja, vaučeri bi bili kao neko srednje rješenje. Ali, ni to nećemo doživjeti tako brzo. Koja je opasnost od vaučera? Jednostavno – konkurencija. Dakle, manja uloga države i po pitanju kadrova i po pitanju planova. Škole bi neprestano vršile pritisak i tražile veću fleksibilnost po pitanju nastavnih planova – da ih same donose, provede i tako sebe učine konkurentnijima i privuku što više vaučera. Kadrove bi također htjele same birati. Obrazovne ustanove počele bi voditi brigu tko to kod njih radi, koliko su im kvalitetni nastavnici, isplati li im se imati na platnom spisku podvornike ili im je jednostavnije unajmiti tvrtku za taj dio posla.

Što više planira država, to manje može planirati pojedinac – Hayekove riječi. Tako sad stvari stoje. Pa zar ne bi bilo pametnije da roditelji  s djetetom od njegove najranije dobi odlučuju gdje i koji nastavni plan najviše odgovara njegovim talentima i sposobnostima, a možda i hoće li upisati školu u kojoj hrvatski jezik predaje Zoran Ferić ili Ljilja Vokić, u kojoj ima ili nema vjeronauka ili satova kodiranja, lektira ne bi bila najveći nacionalni problem.

Reći da bi to izazvalo kaos jest socijalistička državno-planska besmislica na temelju koje se nasilno i bešćutno ljudima otima iz ruku mogućnost da planiraju svoj život. Ljudi su skloni umjerenosti i dobro paze što rade kad su im bitne stvari u pitanju, kao na primjer, kupovina automobila ili selidba u drugu državu.

Danas se posao u obrazovanju dobiva vezama i korupcijom, njime dominira politika i kadrovira od rektora sveučilišta do čistačice u područnoj osnovnoj školi s dva učenika. U drugom slučaju posao bi se dobivao na osnovu referenci  ili fakultetskih ocjena. Što manje države i planiranja, to je utakmica poštenija, namješteni natječaji postaju povijest. Ovakav, centralno-planski sustav je iznimno pogodan za ideološka sukobljavanja, izazivanje tenzija, kojekakvi bezveznjaci tu imaju nešto pametno za reći, stvara se netrpeljivost u društvu, što god da ono bilo. On, naravno, troši ogroman novac na sebe, na svoje komisije, povjerenstva, prijedloge i kvazi reforme, i ne zadire u srž. Problemi se uporno i bezuspješno pokušavaju rješavati dodatnim birokratiziranjem i planiranjem.

Mora se biti svjestan kome sve reforma s velikim R ne odgovara. Ona prvo ne dolazi u obzir zaposlenicima u visokom i niskom obrazovanju, političarima, sindikatima i Crkvi, dakle svima onima o kojima i ovisi.

Zaposlenici svoju službu smatraju cjeloživotnom, sigurnom i nisu skloni nikakvim promjenama u tom smislu. Političari bi na sebe navukli bijes obrazovane elite, pogotovo sveučilišne, koja je uglavnom ljevičarki nastrojena i sposobna jako elokventno prikazivati konkurenciju kao zlo koje je suprotno društvenoj solidarnosti, usto, velik broj glasača ne bi toliko o njima ovisio, sindikalni utjecaj bi se automatski smanjio, vjeronauk bi škole uvodile kako koja, pa to ni za Crkvu nije opcija.

Reforma s velikim R u interesu je djece, njihovih roditelja i, konačno, cijele političke zajednice. Hoće li se ona dogoditi? Jednom će morati.

Dok vlada zasjeda, građani su u opasnosti

Dizajniranje političkog sustava tako da pod svaku cijenu daje stabilne većine i vlade odvelo nas je na dno. Stabilne većine i vlade su nas rasturile. Nismo se imali kamo skloniti od opasnosti.

I onda nam se neplanirano dogodila klimava vlast, slaba vlast, vlast koja ima problema sama sa sobom, koja je u grču, koja nije bitna, koja jako malo toga može. I eto baražne vatre sa svih strana – traži se čvrsta ruka. Ja bih rekao da onaj tko još uvijek traži jaku vlast u ovoj zemlji ne želi dobro niti sebi ni svom susjedu. Ili je pokvaren pa želi političkom silom prisvajati plodove tuđeg rada. Želi legalnu pljačku, kako bi rekao Bastiat.

Jer ovakva situacija jedino mora smetati korumpiranom i okoštalom političkom establišmentu. Ne prolaze im prijedlozi, ne prolaze njihova uhljebljivanja, nepotrebni i nigdje tako skupi infrastrukturni projekti kojima se reklamiraju po otetim medijima, njihova moć se smanjuje, nisu toliko važni, nitko ih ne poteže za rukav i gura mito u džep. Što duže traje ovakva situacija to postaje jasnije da se bez njih može živjeti – bolje nego s njima. Oni žele čistu situaciju – mi vladamo bez kočnica, ograda i prigovora. Nadajmo se da više nikada neće uživati u takvom sladostrašću.

Premda MOST nije previše udaljen od etatističko-socijalističkog svjetonazora, uspio nam je pokazati da se možda još možemo izvući od smrtne kazne. Ne tako što bi nam dao nadu da bi jednom netko mogao bolje vladati nego nam je omogućio spoznaju da je to iluzorno, da ne postoji nekorumpirana politika, da treba prestati od nje očekivati išta korisnog, da joj treba izbijati iz ruku našu slobodu da sebe i djecu obrazujemo kako mislimo da je najbolje, da se liječimo kako mislimo da je najbolje, da brinemo sada za svoju starost kako mislimo da je najbolje itd.

Ovo je sasvim dobar trenutak da odgovorimo na pitanje o tome što nam se dogodilo u poslijeratnom razdoblju i ima li ikakvih naznaka da nam je politika sposobna isporučiti blagostanje. Za odgovor nam ne trebaju stotine stranica statistika, duboke analize ibrainstorming. U nekoliko riječi R. Regan je sve rekao: “Nije vlada ta koja je rješenje, ona je problem.”

Ronald_Reagan_televised_address_from_the_Oval_Office,_outlining_plan_for_Tax_Reduction_Legislation_July_1981.jpg

Da se primaknemo bliže nekom svrsishodnom rješenju dobro bi nam došla dva parlamentarna doma, biranje po trećinu zastupnika svake dvije godine i dvije-tri regije sa svojim snažnim parlamentima punima ovlasti koji se do krvi glođu sa središnjom vlašću. To bi značilo uistinu reorganizirati lokalnu samoupravu.

Evo za kraj mudrih Menckenovih riječi: “Svaki pošteni čovjek se stidi svoje vlade.”

Ovih nekoliko zadnjih mjeseci možda je stida bilo malo manje.

Kako građani plaćaju vlastito zaglupljivanje

Da će političari sami sebi donositi zakone po kojima će poštenije vladati, to ne postoji.

Pisao sam post ili dva prije o tome zašto država ne smije financirati medije niti im biti vlasnikom. Kakav kaos to proizvodi govori nam ono što se u tom smislu događa na lokalnoj razini. Jer ako je nešto u komi u ovoj državi, onda su to lokalni mediji.

Ne financijski, naravno, da ne bude zabune. Po tom pitanju im očito dobro ide.

Liesx

Jedan sasvim običan dan i jedno obično pitanje u lokalnoj birtiji potaknuli su me na istraživanje zašto je tome tako. U kafiću među novinama krenem tražiti novi broj lokalnog tjednika. Što, netko ga je maznuo? Ne, kaže mi konobar. Nije izašao. Kako to misliš? Novinari su ovaj mjesec na kolektivnom godišnjem odmoru. Ma da? Lokalni tjednik može sebi dopustiti da preskoči tri ili četiri izdanja? Kako je to moguće?

Otprije znam da se u samoposluzi na policama može pronaći jednako sadržajno i novinarski diletantska lokalna novina, ali u ful koloru na finom papiru, koja košta četiri kune. Znam nešto o prijelomu, tiskanju, nakladama, vrstama papira, novinarskom radu i troškovima da mogu reći da to u normalnim okolnostima, dakle tržišnim, ne može koštati ispod četrdeset. I tiska je tiskara u koju se ne zove ako ne trebaš manje od pet tisuća primjeraka. Ovih se sigurno ne proda niti sto. Netko dobro časti.

Istraživanje je otkrilo zbog čega je tome tako i zbog čega su lokalne novine, lokalne televizije i lokalne radio-stanice najveći oportunisti i ulizice u ovoj državici. I zbog toga kao mediji u političkom sustavu potpuno beskorisni. Zapravo štetočine.
Svemu je, naravno, kumovala država koja kao ograničava sama sebe i kao želi biti transparentna prema svojim građanima za njihov novac.

Evo kako to ide. Po nekom pustom zakonu o informiranju lokalne zajednice moraju informirati svoje građane o tome što rade. To je tobože igra transparentnosti. Protumačeno je da za tu svrhu u svojim proračunima moraju predvidjeti novčana sredstva u vidu novca poreznih obveznika. Kad su ta sredstva predvidjeli, moraju potpisati ugovore s pojedinim medijima, koja tim sredstvima plaćaju, da objavljuju što to oni veleumno rade. Ako nisu potpisali ugovore s medijima, državna revizija upozorava i prijeti. To bude sasvim dovoljno novca da kronističke lokalne novine žive kao carevi na teret poreznih obveznika. Jedna osrednja županija (općinski, gradski i županijski proračuni) i milijun kuna se skupi bez problema.

Suvišno je govoriti da lokalnim novinama ni na kraj pameti nisu čitatelji, gledatelji ni slušatelji, dakle javnost, istraživačko novinarstvo, kritički stavovi, pa onda ni propitkivanje o tome kako se troši javni novac, rašireni nepotizam, otkrivanje afera, jesu li investicije štetne ili nisu, gdje su računi, tko je zaposlen, gdje, kada, zašto su angažirane ova poduzeća, zašto ne ona, koliko košta, može li manje, gdje su natječaji, koliko je potpisano aneksa raznim ugovorima itd. Ti mediji kao korektiv vlasti su potpuno pasivizirani.

A to da su vlasnici novina u pravilu političarčići u gradskim vijećima ili zaposlenici javnih uprava, to i ne trebate provjeravati.

U takvoj konstelaciji ni onima koji tekuće godine nisu dobili novac nije u interesu da o sebi prave sliku kritičnog medija, jer time umanjuju šanse da sljedeće godine možda oni budu ti koji će dobiti sredstva oteta građanima. Tu su i koncesije, regulacije, packe, inspekcije. Mnogo je toga angažirano da sve bude ovako nakaradno.

Televizije i radio stanice, osim što na isti način dobivaju novac, još su i u vlasništvu lokalnih uprava. Lokalne zajednice imaju pravo osnivati radio stanice i televizije. Na čakovečkoj i varaždinskoj televiziji (to mogu uhvatiti), gradonačelnici i župani, čini se, imaju svoje kauče, ležaljke, ručnike, kućne haljine i kupaonice iza studija. Toliko odvratnog i ulizivačkog novinarstva i besmislenog brbljanja ne znam ima li gdje na kugli zemaljskoj.
Sad čujem da novinari raznih medija obilaze gradske i općinske ”samouprave” i nude da objavljuju vijesti o njihovim umotvorinama po ovim ili onim cijenama. Vijesti se moraju objavljivati, pa su ljudi shvatili da i u sistemu direktne prodaje mogu stvoriti umjetni sustav konkurencije i efikasno isisavati novac.

I što građani za svoj novac dobivaju – privid transparentnosti. Savršeno ništa. Gubitak. Iz tih medija mogu saznati samo koliko su jadni što su prisiljeni sve to plaćati.

Korupcija kao način življenja

Nevjerojatno s koliko je nezainteresiranosti i mlakosti dočekana studija o korupciji što ju je od instituta RAND Europe naručio Europski parlament. Lijepo nam je, jasno i poučno pokazano kako je Hrvatska duboko korumpirana zemlja te s Rumunjskom i Bugarskom dijeli prva tri mjesta među EU 28. Otprije znamo da nas se po konkurentnosti smješta između Ekvadora i Gvatemale, ispod Bocvane, Omana i Ruande, a po kreditnom rejtingu smo dvije opasno niske stepenice daleko od prozora kroz koji bi neki investitor pogledao da ovdje nešto radi.

Majmuni

Pustoš koju iza sebe ostavlja korupcija može se promatrati s tri osnovne razine. Moralne, jer obesmišljava pošten rad, inovaciju, hrabrost potrebnu da se riskira i pokrene novi posao, pošteno stečenu diplomu, usavršavanje i ulaganje u sebe. Sve to neki koruptivnim djelovanjem preskaču, kupuju našim novcem i time nam govore da je sav naš trud zapravo uzaludan i besmislen. Zašto bi se itko trudio i usavršavao kad postoje neka druga pravila: nepoštena, nemoralna i podla. Poruka je da se bez truda i usavršavanja može bolje živjeti.

Ekonomske, jer korupcija je trošak. To je trošak koji plaćaju porezni obveznici i njime nekome tko to nije zavrijedio plaćaju dohodak. Dodatni je problem što nema stvaranja nove vrijednosti nego se samo preraspodjeljuje ona koja je stvorena u privatnom sektoru. Dakle, riječ je o još jednom porezu, skrivenom, ali porezu. Suzbija se konkurentkost i povećavaju se troškovi ulaska na tržište, obeshrabruju strana ulaganja i na koncu urušava BDP. Studija procjenjuje da se ukupna šteta hrvatske korupcije za hrvatske građane može penjati i do 2,2 milijarde eura. Svakih sedam godina ispari nam jedan proračun.

Ustavno-pravne jer korupcija urušava pravosudni sustav zemlje, koji bude sve manje sposoban osiguravati provedbu ugovora i zaštitu vlasništva. Također, on kao jedan od sudionika nije sposoban pravno sankcionirati koruptivna djela. Sve to stvara rezigniranost i opće nepovjerenje u ustavni poredak, u priču o zagarantiranoj pravednosti, jednakosti, jednakim pravima, slobodi itd.

Premda je Svjetska banka proglasila korupciju najvećom preprekom ekonomskom i društvenom razvoju, domaća istraživanja korupcije kao da se nikoga ne tiču. Vuk Vuković je jasno pokazao povezanost politike i korupcije na primjeru 327 poduzeća bez ijednog zaposlenog koja su u dvije godine dobila poslove u vrijednosti od oko 800 milijuna kuna. (Vrijednost javne nabave u HR je 2014. iznosila 42 milijarde kuna. Najmanje 15%, ili gotovo 6,5 milijardi kuna, otišlo je na korupciju.)

Ravnodušnost prema korupciji zasigurno ima svoje poveznice sa socijalističkim mentalnim kaosom koji nikada nije umiren. Bivši trgovački putnik ovako mi priča: “Nekad se sve moglo i svega je bilo. (Misli na sfrjot.) Surađivao sam s kupcem iz druge republike. Bale platna ja sam fakturirao njemu, onda te iste on meni, pa tako nekoliko puta. I svi smo bili na dobitku, a bale na mjestu.” Upravo je to naš cilj, želja i nada: ekonomska alkemija koja će od vakuuma stvarati zlatne poluge. Tržišna ekonomija je, kao što se trubi sa svih strana, praiskonsko zlo. Od države se traži da vodi brigu o svima i svemu. I ona to radi. Pa što je onda malo korupcije dok se čini da sve dobivamo na pladnju.

Osim što javnost ima veoma visok prag tolerancije na korupciju, ona ipak nekog direktno pogađa. Za to ne čujemo zato što država ima efikasne alate da ugrožava egzistenciju svojih građana. Represivni aparat će upregnuti ispekcijsku neman, policiju i svoje državnoodvjetničke poluge i sručiti ih na vas ako počnete postavljati neugodna pitanja. Ako sve to i preživite, više nikada nećete proći niti na jednom natječaju. Znamo da država sa svojim javnim poduzećima raspolaže s ogromnom količinom poreznog novca, pa se šutnja pokazuje kao najpametnija strategija.

Preporuke RAND instituta za suzbijanje korupcije, nažalost, odnose se na regulativu, urede, zaštite zviždača itd.. A Hrvatska se tu može koječime pohvaliti jer tobože brine o korupciji i tobože sama sebi postavlja prepreke. Tu su zaposleni mnogi ljudi: USKOK, PNUSKOK, ovaj-onaj ured, povjerenstvo, vijeće za suzbijanje kroupcije ili sukob interesa. Nađe su tu i pokoja antikorupcijska strategija. Međutim, očito je malo koristi od svega toga. Korupcija se ne smanjuje pa je logičan zaključak da od države ne možemo očekivati da će popraviti samu sebe. (U nekoj paralelnoj stvarnosti, koju mi ne vidimo, možda je neka druga hrvatska javnost svjesna toga što se događa, možda traži više slobode i pravde za sebe i grmi i sijva tjerajući državu da raspolaže sa sve manje novca i da javna poduzeća ubrzano prepušta u privatne ruke. Samo nas takvo ozračje može spasiti.)

Na kraju, kad sve to znamo, onda je doista naivno očekivati da će država svojim mehaniznima, preko javnih poduzeća i gradnjom infrastrukture, generirati rast i prosperitet. A upravo je to ono što nam nudi trenutačna vlast. Baš kao i sve prethodne.

Hrvati su anđeli?

Vrijeme je davno počelo raditi protiv nas.

Hrvatska je danas milimetar od bankrota, odumiranje i starenje stanovništva se rapidno ubrzava, a kako stanovništvo kopni, omjeri postaju sve opasniji. Demografske prognoze, koje su se sve tamo od sedamdesetih ostvarile, pokazuju kako ćemo se čak i prije polovice stoljeća približiti nečemu doista nevjerojatnom: 50% građana ove države bit će starije od 60 godina. Ti će ljudi tražiti da se ispunjavaju njihova prava. (Tko zna kakvi će se tada demografski programi predlagati?) Pritisci na produktivni dio zajednice će se povećavati, ili putem oporezivanja ili zaduživanja, a ako je dva plus dva četiri onda će rasta biti malo ili nimalo. S takvim razvojem stvari birokracija će svakako nastojati zadržati svoje privilegije i davati sve od sebe da ih ne zadesi kakva nepovoljna promjena.

woman-1142095_640

Ovo je samo djelić posljedica upornih i neuspješnih političkih manevara koji su nas na kraju bacili u smrtonosni vir. Nijednom drugom riječju nego shizofrenijom može se opisati zov vladajućim “elitama” da sad izmisle neki novi manevar. Jedini je manevar da dajete više novca za privide.

Sve je ovo što imamo posljedica samo jedne, nazovimo je tako, predpolitičke zablude, a koja ima svoje porijeklo u iščašenoj političkoj kulturi zajednice. Riječ je o fiks ideji i nevjerojatnoj samoobmani, preslikanoj u politički poredak, što izvire iz gotovo svake pore društva, da su (etnički) Hrvati anđeli koji se na vlasti (ili na funkcijama) neće pretvarati u crne anđele i za svoj interes upropaštavati, i na kraju upropastiti, svoje sugrađane. Samo je to odvelo zemlju u kaos.

Trebalo bi nam svima biti poznato s koliko su opreza osnivači Sjedinjenih Država prišli pitanju organiziranja vlasti. Prije svega su se potrudili odgovoriti na pitanje kakav je zapravo čovjek. Složili su se oko toga da čovjek može biti veoma dobar, ali i da može biti veoma zao. Pogotovo kad se domogne vlasti. Kad bi ljudi bili anđeli, vlasti im ne bi ni trebalo – dobro je zapamtiti ovu misao Jamesa Madisona.

To je bila osnova s koje je stvoren najtvrđi od svih ustava. Skrojen je na idejama nepovjerenja prema vlasti: vlastima dajemo okove, sebi ostavljamo slobodu.

 Ovakvi problemi nas niti su mučili niti nas muče. Principi ograničavanja ni danas se ne spominju kao nužna dimenzija hrvatske verzije demokracije. Vjera u svemoć vladajućih i dalje je ispred svakog razumnog traženja da se Hrvatska organizira na drukčijim načelima: s manje vjere u politiku i političare, a s više u konkurenciju i sposobnosti pojedinca. Nevjerojatno je slušati akademsku zajednicu, koja prva to ne bi trebala, ali koja i dalje vidi politiku kako jedinu preostalu alatku rješavanja problema društva, koja će s ovakvim ili onakvim programima pokretati stvari.

Neovisna Hrvatska je dobrovoljno sudjelovala u već prežvakanom pokusu, koji je toliko puta dokazao jednostavnu istinu da je sirova demokracija otrov što truje politički razum zajednice i vodi je u propast. Sjetimo se nacionalsocijalističke Njemačke. Demokracija bez ograničenja (bila horizontalna u vidu principa checks and balances ili vertikalna (samouprava u vidu federalističkih načela ograničavanja središnje vlasti) vodi u zlo gore od Hobbesovog prirodnog stanja ili prirodne nepogode.

Npr. ne postoji u nas nikakav mehanizam koji je mogao spriječiti započeto suludo upropaštavanje bankarskog sektora. Situacija s MOST-om donijela je sa sobom neki vid ograničenja zbog potrebe usuglašavanja, konsenzusa, kočenja i popuštanja. Ali ovo je samo slučajna epizoda. Sudeći po sveopćoj halabuci koja se diže zbog brzine vladanja (premda ne znamo koja je optimalna), institucionalno ostajemo na istome, a MOST-u prijeti da bude izbrisan s političke scene.

A mi ćemo i dalje slijepo vjerovati u svemoć vlasti, u bajke da zakoni donose blagostanje, opijeno slušati političare i njihova trkeljanja o sudbonosnim programima i javnim poduzećima kao motorima rasta te lijeve intelektualce (drugih praktički i nemamo) i priču o neoliberalizmu kao problemu koji politika mora savladati da bi se stvari presložile u korist naroda.

A valjalo bi protrljati oči. Stvarni neprijatelji podvaljuju imaginarne i dalje tjeraju po svome.

Hrvatska nema slobodne medije

Činjenica je da Hrvatska nema slobodne medije. Jedan od prvih razloga (uz ograničenu slobodu izražavanja) je štetna rabota vlasti koja poreznom preraspodjelom financira medije i njihov je regulator. Ovdje ne mislim samo na one koji sebe nazivaju neprofitnima, nego i tzv. javne medije, lokale medije, plaćeno informiranje javnosti, povjerenstva, agencije i moralne policije koje sprječavaju konkurenciju i vrijeđaju zdrav razum.

Freedom house

Znamo da su mediji komunikacijski kanal javnosti putem kojega se oblikuje javno mnijenje. Ako se novac političkim odlukama i arbitrarno dodjeljuje medijima, oni se okreću političkom izvoru financiranja koji je lagodan, izdašan i za uzvrat traži tek lojalnost, dok javnost postaje problem koji se nastoji “upristojiti”. Slična je stvar s koncesijama. Da ne spominjemo medije koje osniva država i lokalna samouprava i u njima kadrovira. Međutim, ono što takvi mediji nikako ne mogu imati jest politička nezavisnost. Za politički sistem kojemu se teži, ili bi se moralo težiti, trebaju nam nezavisni mediji koji su na propisnom odstojanju od svake vlasti.

Od države financirani mediji, ili sami državni mediji, oblikuju javno mnijenje selektivnim izborom činjenica i njihovim tendencioznim tumačenjem, a za to postoji lijepa riječ – manipulacija. Političarima nikada nije prvo na pameti javni interes, što god da bio i gdje

god da bio, nego vladanje. Korisno im je radikalizirati političku scenu i stvarati neprijatelje od kojih je pozicija uvijek bolja. Neizostavno se upreže taktika poznata nam iz psihologije zlostavljanja – vrijeđaj i ponižavaj da bi manipulirao. Za viši cilj, obično već spomenuti magloviti javni interes ili uljuđenije društvo, za obranu nacije, tradicije, kulture, za zaštitu slabijih i nezaštićenih, to je opravdano. Stoga javno financiranje medija stvara zajednicu koja je duboko podijeljena. Pa kad se mijenjaju političke opcije čini nam se kako smo pred samim građanskim ratom.

Nadalje, svaki od države financirani medij po inerciji mora zagovarati neku vrstu totalitarizma i samo jedne istine. Jer to je dugoročni osigurač da novac neće prestati pristizati. Takve vrste medija samo deklarativno promiču duh tolerancije, dijaloga i razumijevanja. Poput onih koji im daju tuđi novac, svijet dijele na prijatelje i neprijatelje.

Stvar je i u tome što porezni obveznici nisu dužni financirati ničije životne izbore. Ako je netko odlučio biti novinar, pokrenuti novine i internetski portal, to nije problem cijele političke zajednice. Nismo dužni skupljati novac i davati ga njemu u ruke. To vrijedi i za poljoprivrednika, liječnika, vozača taksija ili bilo koga drugog. Novac s njima razmjenjuje svaki pojedinac za sebe kad zatreba njihove usluge. Što je usluga bolja, kvalitenija, što se više čovjek trudi, što je inovativniji, to je uspješniji, a rezultat je veći broj razmjena.

I zadnje. Tržišne odnose tako financirani mediji proglašavaju velikom opasnošću. Tržište su “podle” korporacije, pa onda bolje da mi upravljamo medijima financirani javnim novcem jer mi smo savjest društva, mi se borimo za marginalizirane, bijedne i sl. Trpjet će na vlasti (kritike su obično benigne i prozirne) bilo koga dok ih se drži što dalje od onih koji bi trebali kupovati njihove usluge. No građanima ipak ostaje samo tržište kao najbolji lakmus za ono što vrijedi ili ne vrijedi. Možda ono to ne čini uvijek brzo, ali boljeg načina nema. Tek otvorena konkurencija, snažno tržište (naše je zakržljalo) s velikim oglašivačkim kolačem i borba za svakog čitatelja ili gledatelja mogu rezultirati kvalitetnim, nepristranim i objektivnim medijima. I političkom umjerenošću. Političko arbitriranje u svemu pogoršava stvari.

Slobodni mediji su preduvjet moderne političke arhitekture gdje služe kao alat kontrole vlasti. Kad su stvari ovako postavljene, mediji služe političarima i zainteresiranim stranama da kontroliraju javnost.

Kako je kod nas toliko toga naopako, naopaka je i teza da će vlasti na ovaj način razvijati građansko društvo u željenom smjeru. Građanskom društvu prvi je zadatak ograničavanje vlasti kako im upravo to ne bi palo na pamet.

Najuzaludnija potraga na svijetu

Ne postoji moralni pojedinac u osobi moralnog političara. U zabludi je politička zajednica koja među sobom traži moralne pojedince da joj budu moralni političari.

Skup je taj previd. Može se izraziti u stopama rasta BDP-a, proračunskim deficitima, visini dugova, broju umirovljenih, nezaposlenih, uhljebljenih itd.

A samo zato što je prostor političkog po svojoj naravi tako koncipiran da moralni pojedinac pretvoren u moralnog političara rezultira nemoralnim čovjekom i političarem.

Ako bi bila riječ o staromodnom suverenu, kao što je to bio car ili kralj, za njega bi se moglo govoriti u relacijama morala, dobrote, širokogrudnosti, razumijevanja, ali i okrutnosti, arbitrarnosti, samovolje itd. Zato kraljevstva i carstva, što su funkcionirala po principu država to sam ja pripadaju povijesti. Suverena danas čine anonimni pojedinci jedne političke zajednice. (Tako bi trebalo biti.)

Dilan

U principu, ovdje je riječ o dva pojma koja se isključuju. Kad političar na funkciji počinje petljati s svojim moralnim nazorima, klizimo prema uzurpaciji vlasti, kad djeluje u skladu s našim ciljevima, pa i protiv svojih moralnih načela, on je samo naš predstavnik, naša produžena ruka i to nas približava našem idealu politike gdje političari samo provode našu volju koju smo pretočili u zakone. Mi među sobom odlučujemo što je moralno ili nije.

Dakle, političar ima činiti samo ono što mu je suveren rekao da čini, ni milimetar više ni manje od toga, bez obzira na sadržaj. Kad ima prostora da u politički proces upregne svoja moralna načela, nešto s političkim sustavom ne valja.

Postoji iluzija da je moral moguće prenijeti na politiku i političare, pa smo se s te strane riješili vlastitih moralnih dvojbi. (Svijet je nepravedan pa ća ga političari popraviti umjesto nas.) Moral je neprenosiv. Ne možemo nekome dati novac i batinu u ruke i reći mu hajde sada ti budi moralan umjesto mene. Izaberemo političare, dademo im u ruke naš novac, neprikosnovenu moć i mogućnost da provode svoje moralne umotvorine. Malo previše, nije li.

Uzmimo da je moralan čovjek onaj koji  djeluje u skladu s vlastitim nazorima za koje može htjeti da postanu opći zakon.  Na primjer, pomaganje siromasima.  Toga su svima puna usta. Pogotovo političarima.

Pa sad  evo primjera kako prostor za moralno djelovanje političara narušava princip političkog. Nakon razornog potresa zajednica je odlučila skupiti novac za most i uspjela je u tome. Most joj je važan. O tome joj ovisi sudbina. Tako su procijenili. Novac je u rukama političara kojemu je povjereno da odradi taj posao. Međutim, političar je taj novac podijelio gladnim siromasima djelujući u skladu s vlastitim moralnim zakonom. Na prvi pogled to bi se moglo progutati. No stvar je u tome da on ima ovlasti da učini samo ono što smo mu odredili da učini. Na političkoj zajednici je da odluči hoće li probleme siromaha rješavati zajedničkim snagama ili prepustiti stvari na brigu pojedincima i njihovim organizacijama.

Kad politički sustav bude tako ustrojen, a u nas to jest slučaj, da ostavlja prostor moralnom djelovanju političara, jao si ga onima koji u takvom političkom sustavu žive. Možemo ih nazvati rogonjama. Odluke koje se na prvi pogled čine moralnima i ispravnima nisu ništa drugo nego obična krađa, sve frca od arbitrarnih odluka, djeluje su u vlastitom interesu, ili interesu onih bliskih vlasti, štite se interesi samoprozvanih manjina na uštrb ostalih, uzima se jednima i daje drugima po bezobraznim kriterijima, itd.

Što se više približavamo idealtipskoj liberalnoj-demokraciji, to se mogućnost transformacije moralnog čovjeka u moralnog političara približava nuli, ništici. Zato je školsko podučavanje da treba imati više vjere u političare kao nositelje političkih programa izravan posao protiv zajednice i njezine budućnosti. Socijalistička podvala. Suvremeni politički sustav zamišljen je drukčije: što manje toga dati u ruke političarima i neprestano ih držati za gušu. Čvrsto.

Majka svih reformi

Tvrda i neupitna koncentracija vlasti, od koje Republika Hrvatska pati od osamostaljivanja, a koja je tek doživjela pomak od koncentracije u rukama predsjednika republike prema koncentraciji u rukama predsjednika vlade, kao izravnu posljedicu ima raširene, i ako ovako ostane, nerješive probleme nepotizma, klijentelizma, korupcije i selektivne primjene zakona. Sve to čini zemlju neefikasnom, zaostalom, ukočenom i zaduživanje koncentriranoj moći ostaje jedini put održavanja privida stabilnosti.

acton

Institucionalni dizajn koji omogućuje da vlast bude koncentrirana u rukama jedne osobe, i još nekolicine trabanata, kako je to slučaj u Hrvatskoj, postaje sjecište korporativnih, kronističkih, stranačkih i inih moći. Formula je jednostavna – vlast ovisi o njima, daje ustupke i zauzvrat dobiva podršku. S tih strana dolazi fatalistička mantra kako se ništa ne može promijeniti i da je status quo naš jedini mogući izbor. Jer reforme nužno moraju razbijati postavljene razine i sklopove moći i stoga su praktički nemoguće.

Dakle, pred nama ostaje otvoreno pitanje i izbor na koji način uopće sagledati princip vladanja: da li u politički sustav ugrađivati sistem provjera, kočnica, ravnoteža i onemogućavanja donošenja odluka bez privole drugih legitimnih aktera političkog procesa i tako ograničiti zasad koncentriranu moć ili smo dovijeka osuđeni na današnji izbor u kojem je sve ovako čvrsto u rukama jedne vlasti, homogene, nekontrolirane i prema kojoj je svaki otpor nemoguć.

Stranačka poslušnost, unutrašnja stranačka nedemokratičnost, efikasno suzbijanje i samih naznaka frakcija, u pravilu daju čvrste većine u parlamentu, što mu uvelike dokida moć.  Ustaljenim pravilom derogiranja zakonodavnih ovlasti na instituciju vlade parlament sam sebe u potpunosti degradira i čini sasvim nebitnim u procesu donošenja odluka.

No moguće je zamisliti i nešto drukčije na ovome svijetu. Lakmus je jednostavno ono čega se  naši politički akteri najviše užasavaju, kao na primjer  uvođenja jednog sitnog zareza, malene kočnice koja se naziva predsjednički veto. Predsjednik republike ima u svom krilu snažan legitimitet, bira se na direktnim izborima, no opravdano je pitanje čemu to kad u političkom sustavu predstavlja toliko malo? 

Prošle godine oformljena je ustavna komisija koja je sramežljivo prozborila o tome da bi se možda moglo ići prema ugradnji  u politički sustav nekih sramežljivih elemenata povjera i ravnoteža i da bi se predsjedniku dalo ovlast da poneke zakone može vratiti na dvotrećinsko izglasavanje u parlament. Koliko god to bilo malo, i predsjednik republike i parlament jednim potezom dobili bi na značenju. Međutim, taj je ustavni prijedlog negdje nestao, zapeo, ušutio.

Demokratsko tijelo možda i može izabrati moralnog političara, no koje su nam garancije da će takav i ostati? Smijemo li se uzdati samo u riječi, sliku i obećanje? Koliko li nas je takvih već iznenadilo.

Političarima u izvršnoj vlasti treba ograničiti moć. Što oni imaju manje moći, to mi imamo više slobode. Dobro su poznati načini da se to napravi. I o tome treba otvoriti javnu raspravu.

To je majka svih reformi.