Država blagostanja krenula dobrim putem

Ako se u ovoj zemlji može pročitati tisuću i jedna zabluda o ekonomiji i politici, o državi blagostanja može se pročitati milijun i jedna: promašuju jezičari, novinari, još novinariwannabe znanstvenici i njihovi mentori koji javni sektor i spolnu jednakost trpaju u državu blagostanja, koja čak predstavlja i kulturno nasljeđe (rektor za to daje nagradu!), a o političarima de se i ne govori,

Bio ili ne čovjek njezin obožavatelj (ja nisam i držim je pogrešnim konceptom koji otvara previše pitanja bez dobrih odgovora, čega sam se dotaknuo tu i ovdje, kao i J. Galt,  premda promjene koje je zahvaćaju daju neku malu nadu), ali kad se krene u lamentiranje o njoj, trebalo bi se barem pošteno, nepristrano i hladne glave informirati o osnovama onoga o čemu se govori, o pokojem pojmu kao što je indeks dekomodifikacije, različitim tipovima (konzervativna, liberalna i socijaldemokratska država blagostanja),  pa i pogledati pokoji graf SOCX-a, kao na primjer ovaj:

SOCX2014_Figure1Web_EN

ili ovaj

Total_as gdp

pa da se ne govori da se nešto razgrađuje, propada ili da je u krizi, jer to naprosto nije istina. Očito kad se želi ispasti pametan, onda se izlane da je država blagostanja u krizi i da ju je uništio kapitalizam ili fantomski neoliberali.

Da bismo nešto i negdje nazvali državom blagostanja moramo imati ispunjena dva osnovna preduvjeta koji se zovu kapitalizam i liberalna demokracija. Ona je nastala, živi i preživljava na ta dva temelja. Ne postoji država blagostanja koja se podiže na temeljima socijalizma i čupati je s korijenjem iz njenog humusa znači za nju trenutačnu smrt.  Oni što se njome bave najradije je definiraju određenim programima koji su usmjereni na siromašne, nemoćne i one koji nemaju od čega živjeti (tu se može svašta prigovoriti, jer odavno je ona nadmašila samu sebe pa dobrostojeći u pravilu bolje prolaze nego siromašni, ali neka bude), a ti se programi granaju u devet osnovnih pravaca: mirovine, zdravstvo, davanja za obitelji (čuvanje djece, porodiljni i sl.), doživljenje, stanovanje, izdaci za nemoćne (bolovanje i sl.), naknade za nezaposlene, aktivne politike zapošljavanja (mladi, invalidi) i kojekakva ostale novčane pomoći za one ispodprosječnih primanja. Programi su razrađeni u svakoj zemlji na različite načine (kao npr. mirovinski koji su negdje još uvijek samo PAYG, negdje stupovi, negdje kombinacija), skupi su i građani ih financiraju s gotovo trideset posto onog što u jednoj godini zarade.

Dakle, u državu blagostanja ne spadaju ni obrazovanje, ni posebnim zakonskim rješenjima doživotno osigurana nepotrebna radna mjesta u javnoj upravi, gradnja nepotrebne infrastrukture, javna poduzeća, državni monopoli (nacionalna blaga koja su kao nacionalni interes), silno zakonodavstvo koje se dotiče radnika, potrošača, manjina, obrazovanja, kulture, poljoprivrede, turizma itd. Sindikati koji se busaju da su njezini čuvari, kao na primjer ovaj u Petrokemiji, imaju veze s državom blagostanja tek u tome što podrivaju ekonomske temelje koji je financiraju.

Dakle, čitav niz javnih politika za koje se tolikima čine da jesu, ipak ne spadaju u domenu države blagostanja. Velika većina njih spada u neosocijalističku devijaciju čija je podloga uvjerenost da političari kad budu izabrani na svoje funkcije automatski postaju pametniji od građana, tržišta i sebe samih od prije nekoliko dana. Žilava je ta misao kako će vlada dizati kredite i izdašno se porezno potfutravati, pa onda nešto u redistribuciju, a nešto u investicije preko javnih poduzeća, koja će davati profit, što će onim građanima koji to žele omogućiti da budu pod njezinim skutama zaštićeni od npr. tržišta rada. U državu blagostanja spadaju davanja kad ostanete bez posla, ali ne i na silu čuvanje radnog mjesta kod državnog ili privatnog poslodavca kad za to nema osnova, jer to spada u socijalizam.

Pa da zaključim – država blagostanja uopće nije država, a kamoli država iz koje je kapitalizam protjeran, ili u kojoj ga moralni političari drže za gušu braneći narod, gdje svi su jednaki u bogatstvu i gdje teče med i mlijeko. Država blagostanja je sintagma iza koje se krije određeni broj programa koji se financiraju onime što je danas još ostalo od zdravog kapitalizma. Države se, ako žele, mogu za nju zaduživati i staviti si omču oko vrata ili mogu sanjati socijalističke bajke o sveprisutnoj državi dadilji koja će se financirati rastom što će ga izmišljati ista ta država putem planske privrede.

Na koji način starenje stanovništva, demografske promjene ili tehnološki iskoraci utječu i što donose državi blagostanja mnogo je pametnije i svrsishodnije pitanje nego uporno i besmisleno ponavljanje floskula o neoliberalizmu, te podmetanje neosocijalističkih iluzija da će država svojim akvizicijama financirati državu blagostanja. Neće to tako ići.

Država blagostanja se prilagođava, mijenja i transformira, to je cijela istina. Da li se i koliko kome taj pravac transformacije sviđa, e to je nešto sasvim drugo. S državom blagostanja događa se jednostavno ono što je neizbježno i njezino otvaranje prema tržištu je nezaustavljiv proces. Opsežna i agresivna redistribucija putem poreza i doprinosa više nije jedini način njezina financiranja. Premda je sad prepuna kvzi tržišnih rješenja i prinudnih privatnih investicija, smjer je jasan – pojedinci i obitelji sve će više sami brinuti za svoju starost ili zdravlje.

Privatno-2

Kočenjem ovih procesa i promjena koji zahvaćaju državu blagostanja najviše gube oni koje kao štite kojekakvi populisti, manipulatori i neznalice.

Oglasi

Nacionalizam naš svagdanji

prvaši

Nacionalizam proizvodi ratove, upropaštava narode, suprotnost je modernoj individualističkoj državi, on manipulira, napada, zastrašuje, prebire, izdvaja, sortira, odstranjuje, čisti, proziva, mrzi, protjerava, netrpeljiv je, isključiv, frustriran i agresivan, zaglupljuje, kratkovidan je i nepametan.

Kad ta antivrednota dobije svoj izraz u zakonima, onda se takva država naziva antigrađanskom, antiliberalnom i nemodernom.

Ako od ičega dobijem fraze (osim socijalista kad mi krenu trubiti da mi je država nešto besplatno dala ili omogućila) onda je to nacionalizam i kad mi vampiri koji mrze svoje prve susjede krenu popovati o velikoj naciji i njezinim povijesnim dostignućima, koju sam ja obvezan voljeti, a ljubav pokazivati tako što ću podržavati i financirati one koji tom ljubavlju manipuliraju i uživaju na vlasti trošeći moj novac kako im se svidi i ograničavajući mi slobodu na najmaštovitije načine. Umovi su im po defaultu podešeni na odvajanje pravih Hrvata, s kojima se onda vlada nad onima koji kao nisu pravi, i svima ostalima, koji imaju biti kuš.

Ja kao nisam pravi Hrvat jer držim da država ne smije imati pojma tko su, koliko su visoki, koji broj cipela nose, čime se bave, kako se zovu, kojoj kulturnoj zajednici pripadaju njezini građani i da nijedan zakon ne smije biti donijet po tim osnovama. Zakon treba biti jednak za sve ljude.

A kod nas sve suprotno – nacionalizam je jedna od prvih odrednica i osnova ove države, kao takva je čak konstituirana kao politička zajednica u kojoj žive Hrvati, a svi ostali su ponizni gosti.

Ljudi, naravno, imaju pravo govoriti i misliti što ih volje, busati se u prsa, nosati znakovlje koje im se sviđa, pjevati što misle da trebaju, ali kad ovakve stvari budu ugrađene u zakone i pravilnike, onda je pakao blizu.

Bio sam, nema dugo, sa svojom djevojčicom na upisu u prvi razred državne škole. Upis se svodi na birokratsku besmislicu popunjavanja formulara i nosanja papira s jedne u drugu prostoriju. Premda njezin otac ima veoma loše mišljenje o državnom školstvu i najrađe bi plakao zbog uzaludno potrošenog vremena, zlostavljanja i patnji koje će mi dijete prolaziti narednih godina – nemamo izbora. Već mi od toga tamo kipi u glavi, a onda u tim formularima pitanje koje je nacionalnosti vaše dijete. Nema pitanja koje su joj sklonosti, kako joj ide matematika, da li lijepo pjeva ili crta, koliko brzo trči, zna li već koji strani jezik, nego koje je nacionalnosti. U 21. stoljeću formularima jedne lude zemlje još uvijek se prebire, sortira, izdvaja – i to djecu. Birokracija ima zadatak djecu sortirati u torove. A kome to treba? Naciji, zamišljenoj zajednici, da zna koliko je jaka i da već u prvim razredima zna gdje su joj Cigani, Srbi, Folksdojčeri i Hrvati. I tko treba biti protiv koga.

Tako počinje obrazovanje u ovoj državi.