Bilo je za očekivati da se rast države blagostanja neće moći događati uvijek i zauvijek. Da se prava neće moći širiti brzinom kojom se to prije činilo, i to je bilo jasno. Globalizacija i demografski problemi ubrzali su propitkivanja njezine cijene, svrhovitosti i ukupne koristi. Te promjene se događaju i očito je da vlade jednostavno više neće moći biti tako lake i široke ruke kad je u pitanju javni novac. I bilo je jasno da će se pojedinci sve više morati sami zauzimati za ono što se dosad smatralo normalnim, besplatnim i laganim. Ta stvarnost naziva se neoliberalizam.
Britanski psiholozi u recentnom pismu daju dijagnozu svojoj naciji čiji je uzrok neoliberalni način mišljenja. Novost je tek u tome što je neoliberalizam dobio i dimenziju uzročnika teških mentalnih poremećaja. Nacija je bolesna od rezova, koji očito i njih lupaju po džepu.
Pobuna protiv komadića workfare programa, protiv čega su zapravo i pisali pismo, a koji traže aktivno sudjelovanje nezaposlenih u rješavanju osobnih nedaća, ili gube beneficije, nije ništa novo i traženje od laburista da se potrude to spriječiti govori nam otkuda i zašto ovo dolazi.
U Hrvatskoj nekih problema oko workfarea i nema. Tek neke vrste lokalnih javnih radova, a koje bismo mogli smatrati workfareom, no to bude plaćeno javim novcem i predstavlja samo dodatni trošak, prelijevanje iz šupljeg u prazno. Bez obzira što je stopa nezaposlenosti tako visoka, napori vlasti, bilo lijeve, bilo nacionalističko-lijeve, u tom smjeru uopće se i ne događaju.
A kad se negdje u nekom crnom svjetlu spomene neoliberalizam, u smislu rezova i pomaku od države prema tržištu, evo i naše pameti koja o tome ima što reći. Profesor Cipek s FPZ-a u večernjem kaže da je “politika je nekad značila mogućnost izbora i razvoj puteva prema izgradnji budućnosti, a danas – pokazuje to potez britanske vlade – predstavlja niz novih projekta koji ne donose ništa. Štoviše, pojedinca prepuštaju samom sebi, da se snalazi kako zna i umije. Postavlja se tada pitanje zašto nam uopće treba politika.”
Ne bih rekao da nam politika treba da na sebe preuzme moralnu dimenziju solidarnosti i da njoj bude prepuštena sva briga za pojedinca (nanny state). Možda je ugodno biti beba o kojoj netko brine, hrani je i tetoši. No, ipak treba odrasti. Država i politika tome ne služe. Uzimati jednima i davati drugima skup je posao, rezultat daleko od zadovoljavajućeg – to je bila ta nekadašnja vizija budućnosti i ona se pokazuje zabludom. Ali očito je kod nas nemoguće teško prihvatiti da država ne kreira zdrava radna mjesta i blagostanje nego tržište te da se jedno i drugo najradije događa tamo gdje je država što dalje od njega.
Država je preraspodjelom stvarala iluziju da se može živjeti lako, bez prevelikih obveza i prevelike odgovornosti. Nitko ne voli kad mu iluzije padnu u vodu.
Britanski liječnici kažu da je neoliberalizam toksičan za zdravlje nacije. No, neoliberalizam nije ništa drugo nego otrežnjenje. Očito bolno.
NEOSOCIJALIZAM 
Pingback: Država blagostanja krenula dobrim putem « neosocijalizam