Hrvatska nema slobodne medije

Činjenica je da Hrvatska nema slobodne medije. Jedan od prvih razloga (uz ograničenu slobodu izražavanja) je štetna rabota vlasti koja poreznom preraspodjelom financira medije i njihov je regulator. Ovdje ne mislim samo na one koji sebe nazivaju neprofitnima, nego i tzv. javne medije, lokale medije, plaćeno informiranje javnosti, povjerenstva, agencije i moralne policije koje sprječavaju konkurenciju i vrijeđaju zdrav razum.

Freedom house

Znamo da su mediji komunikacijski kanal javnosti putem kojega se oblikuje javno mnijenje. Ako se novac političkim odlukama i arbitrarno dodjeljuje medijima, oni se okreću političkom izvoru financiranja koji je lagodan, izdašan i za uzvrat traži tek lojalnost, dok javnost postaje problem koji se nastoji “upristojiti”. Slična je stvar s koncesijama. Da ne spominjemo medije koje osniva država i lokalna samouprava i u njima kadrovira. Međutim, ono što takvi mediji nikako ne mogu imati jest politička nezavisnost. Za politički sistem kojemu se teži, ili bi se moralo težiti, trebaju nam nezavisni mediji koji su na propisnom odstojanju od svake vlasti.

Od države financirani mediji, ili sami državni mediji, oblikuju javno mnijenje selektivnim izborom činjenica i njihovim tendencioznim tumačenjem, a za to postoji lijepa riječ – manipulacija. Političarima nikada nije prvo na pameti javni interes, što god da bio i gdje

god da bio, nego vladanje. Korisno im je radikalizirati političku scenu i stvarati neprijatelje od kojih je pozicija uvijek bolja. Neizostavno se upreže taktika poznata nam iz psihologije zlostavljanja – vrijeđaj i ponižavaj da bi manipulirao. Za viši cilj, obično već spomenuti magloviti javni interes ili uljuđenije društvo, za obranu nacije, tradicije, kulture, za zaštitu slabijih i nezaštićenih, to je opravdano. Stoga javno financiranje medija stvara zajednicu koja je duboko podijeljena. Pa kad se mijenjaju političke opcije čini nam se kako smo pred samim građanskim ratom.

Nadalje, svaki od države financirani medij po inerciji mora zagovarati neku vrstu totalitarizma i samo jedne istine. Jer to je dugoročni osigurač da novac neće prestati pristizati. Takve vrste medija samo deklarativno promiču duh tolerancije, dijaloga i razumijevanja. Poput onih koji im daju tuđi novac, svijet dijele na prijatelje i neprijatelje.

Stvar je i u tome što porezni obveznici nisu dužni financirati ničije životne izbore. Ako je netko odlučio biti novinar, pokrenuti novine i internetski portal, to nije problem cijele političke zajednice. Nismo dužni skupljati novac i davati ga njemu u ruke. To vrijedi i za poljoprivrednika, liječnika, vozača taksija ili bilo koga drugog. Novac s njima razmjenjuje svaki pojedinac za sebe kad zatreba njihove usluge. Što je usluga bolja, kvalitenija, što se više čovjek trudi, što je inovativniji, to je uspješniji, a rezultat je veći broj razmjena.

I zadnje. Tržišne odnose tako financirani mediji proglašavaju velikom opasnošću. Tržište su “podle” korporacije, pa onda bolje da mi upravljamo medijima financirani javnim novcem jer mi smo savjest društva, mi se borimo za marginalizirane, bijedne i sl. Trpjet će na vlasti (kritike su obično benigne i prozirne) bilo koga dok ih se drži što dalje od onih koji bi trebali kupovati njihove usluge. No građanima ipak ostaje samo tržište kao najbolji lakmus za ono što vrijedi ili ne vrijedi. Možda ono to ne čini uvijek brzo, ali boljeg načina nema. Tek otvorena konkurencija, snažno tržište (naše je zakržljalo) s velikim oglašivačkim kolačem i borba za svakog čitatelja ili gledatelja mogu rezultirati kvalitetnim, nepristranim i objektivnim medijima. I političkom umjerenošću. Političko arbitriranje u svemu pogoršava stvari.

Slobodni mediji su preduvjet moderne političke arhitekture gdje služe kao alat kontrole vlasti. Kad su stvari ovako postavljene, mediji služe političarima i zainteresiranim stranama da kontroliraju javnost.

Kako je kod nas toliko toga naopako, naopaka je i teza da će vlasti na ovaj način razvijati građansko društvo u željenom smjeru. Građanskom društvu prvi je zadatak ograničavanje vlasti kako im upravo to ne bi palo na pamet.