Najuzaludnija potraga na svijetu

Ne postoji moralni pojedinac u osobi moralnog političara. U zabludi je politička zajednica koja među sobom traži moralne pojedince da joj budu moralni političari.

Skup je taj previd. Može se izraziti u stopama rasta BDP-a, proračunskim deficitima, visini dugova, broju umirovljenih, nezaposlenih, uhljebljenih itd.

A samo zato što je prostor političkog po svojoj naravi tako koncipiran da moralni pojedinac pretvoren u moralnog političara rezultira nemoralnim čovjekom i političarem.

Ako bi bila riječ o staromodnom suverenu, kao što je to bio car ili kralj, za njega bi se moglo govoriti u relacijama morala, dobrote, širokogrudnosti, razumijevanja, ali i okrutnosti, arbitrarnosti, samovolje itd. Zato kraljevstva i carstva, što su funkcionirala po principu država to sam ja pripadaju povijesti. Suverena danas čine anonimni pojedinci jedne političke zajednice. (Tako bi trebalo biti.)

Dilan

U principu, ovdje je riječ o dva pojma koja se isključuju. Kad političar na funkciji počinje petljati s svojim moralnim nazorima, klizimo prema uzurpaciji vlasti, kad djeluje u skladu s našim ciljevima, pa i protiv svojih moralnih načela, on je samo naš predstavnik, naša produžena ruka i to nas približava našem idealu politike gdje političari samo provode našu volju koju smo pretočili u zakone. Mi među sobom odlučujemo što je moralno ili nije.

Dakle, političar ima činiti samo ono što mu je suveren rekao da čini, ni milimetar više ni manje od toga, bez obzira na sadržaj. Kad ima prostora da u politički proces upregne svoja moralna načela, nešto s političkim sustavom ne valja.

Postoji iluzija da je moral moguće prenijeti na politiku i političare, pa smo se s te strane riješili vlastitih moralnih dvojbi. (Svijet je nepravedan pa ća ga političari popraviti umjesto nas.) Moral je neprenosiv. Ne možemo nekome dati novac i batinu u ruke i reći mu hajde sada ti budi moralan umjesto mene. Izaberemo političare, dademo im u ruke naš novac, neprikosnovenu moć i mogućnost da provode svoje moralne umotvorine. Malo previše, nije li.

Uzmimo da je moralan čovjek onaj koji  djeluje u skladu s vlastitim nazorima za koje može htjeti da postanu opći zakon.  Na primjer, pomaganje siromasima.  Toga su svima puna usta. Pogotovo političarima.

Pa sad  evo primjera kako prostor za moralno djelovanje političara narušava princip političkog. Nakon razornog potresa zajednica je odlučila skupiti novac za most i uspjela je u tome. Most joj je važan. O tome joj ovisi sudbina. Tako su procijenili. Novac je u rukama političara kojemu je povjereno da odradi taj posao. Međutim, političar je taj novac podijelio gladnim siromasima djelujući u skladu s vlastitim moralnim zakonom. Na prvi pogled to bi se moglo progutati. No stvar je u tome da on ima ovlasti da učini samo ono što smo mu odredili da učini. Na političkoj zajednici je da odluči hoće li probleme siromaha rješavati zajedničkim snagama ili prepustiti stvari na brigu pojedincima i njihovim organizacijama.

Kad politički sustav bude tako ustrojen, a u nas to jest slučaj, da ostavlja prostor moralnom djelovanju političara, jao si ga onima koji u takvom političkom sustavu žive. Možemo ih nazvati rogonjama. Odluke koje se na prvi pogled čine moralnima i ispravnima nisu ništa drugo nego obična krađa, sve frca od arbitrarnih odluka, djeluje su u vlastitom interesu, ili interesu onih bliskih vlasti, štite se interesi samoprozvanih manjina na uštrb ostalih, uzima se jednima i daje drugima po bezobraznim kriterijima, itd.

Što se više približavamo idealtipskoj liberalnoj-demokraciji, to se mogućnost transformacije moralnog čovjeka u moralnog političara približava nuli, ništici. Zato je školsko podučavanje da treba imati više vjere u političare kao nositelje političkih programa izravan posao protiv zajednice i njezine budućnosti. Socijalistička podvala. Suvremeni politički sustav zamišljen je drukčije: što manje toga dati u ruke političarima i neprestano ih držati za gušu. Čvrsto.

Oglasi