Ministar Lalovac ogorčen: „Mi krećemo! Evo kako ćemo zaštititi naše građane.”

lalovac

Ministar Lalovac izjavio je jučer kako će vlada zaštititi građane ove zemlje. Priznao je da je put trnovit i da će biti mnogo otpora no, da nas čeka privatizacija javnih poduzeća koja su uhljebnička mašinerija koju je nemoguće držati pod nadzorom, koja na koncu svoju neefikasnost prelijeva na teret poreznih obveznika, prepustit će se tržištu da generira zdrava radna mjesta, što će povući ljude iz javne uprave prema bolje plaćenim i produktivnijim radnim mjestima na tržištu, krenut će se u deregulaciju i polako ukinuti sve zakone koji su nepotrebni, koji se preklapaju, koji su proturječni i po kojima je danas moguće da dva suda donose suprotne presude za istu stvar.Prekinut će se svaka veza politike s pravosuđem. Od nezavisnog pravosuđa, tko može bolje zaštiti naše građane, zaključio je ministar Lalovac.

“Nažalost, mi smo s pravosuđem nigdje. Pogledajte recentni slučaj našeg ministra pravosuđa, gospodina Miljenića, koji pokazuje što se ne smije događati i što sam ja snažno osudio. Ne možemo govoriti o zaštiti građana dok su takve stvari moguće. Ispada da mi građane istovremeno štitimo i zakidamo. S tom praksom treba odmah prestati, što sam otvoreno rekao na sjednici Vlade.

Mi se moramo okrenuti tržišnoj ekonomiji i slobodarskoj političkoj zajednici. I ja sada vidim da se svaka socijalna politika u smislu brige za građane ne može prepustiti vladi, vlada to jednostavno ne može sama. U tom sustavu siromašni, ako im i vlada daje neki novac ostalih građana, i dalje ostaju siromašni. A vidimo da nas je ovakvo ponašanje dovelo u situaciju da imamo sve više siromašnih, nezaposlenih i da trendovi općenito nisu dobri. Iskorištavati nesreću tih ljudi za širenje svakojakih prava na one kojima ona nisu nužna – time direktno štetimo svim ljudima ove zajednice.

Rješenje nisu novi propisi, rješenje je manje propisa i da građani konačno mogu uhvatiti malo zraka, da lako pronalaze posao, da dobro zarađuju, da sami na slobodnom tržištu, kao razumni i savjesni ljudi, rješavaju svoje probleme. Vlast je jednostavno previše toga uzela sebi za posao”, rekao je ministar Lalovac.

“I moramo razmisliti o tome da se politički sustav definira i postavi na drukčijim temeljima, da bude baziran na stvarnom i efikasnom sustavu kočnica i ravnoteža. Ovako imamo slučaj da svaka žvrljotina s ceste postaje zakon. To više nitko i nema volje čitati, a to nam ulazi u pravni sustav. I to onda više nije koristan software nego maliciozni virus.

I treba razmisliti o tome da građani fiskaliziraju državu – oni na to imaju pravo. Mi smo sada u situaciji da jako dobro i efikasno ubiremo porez, ali da ga jako lako, loše i neefikasno trošimo, a građani o tome nemaju pravu sliku. To moramo promijeniti.”

Ministar se osvrnuo i na bankarski sustav: “Sve naše analize pokazuju da je problem banaka zapravo generiran od strane državne politike i političkog sustava, da su uzroci u prevelikoj angažiranosti vlasti, suludo visokom poreznom opterećenju, izostanku svake reforme, odsutnosti vladavine prava i da su visoke kamatne stope samo posljedica takvog neslobodnog i šepavog tržišta, izostanka zdrave konkurencije, prevelike i neefikasne države, prevelike regulacije i lošeg zakonodavstva koje je, da se tako izrazim, pušteno s lanca.

Dakle, da polako zaključim”, nastavio je ministar, “s jedne strane ćemo težiti tome da ubiremo manje, što će nam ovaj zaokret i omogućiti, ali i da se troši samo na ono što je nužno. Država se jednostavno mora prestati pretvarati da može biti generator gospodarskog rasta – sve nam govori da ona stvara gubitke. Pa zar nema i previše primjera.

Te mjere će na kraju pomoći da se ide u jedno obimno rasterećenje građana i poduzeća, prepuštanju tržištu da ono odlučuje o cijenama i količinama, što to će dugoročno stvoriti zdravu i stabilnu privredu u kojoj će, napokon, i bankarske kamate biti manje.

Zapravo, to je jedini način na koji možemo pomoći našim građanima”, zaključio je ministar.

Oglasi

Kako spriječiti vlast da nam radi štetu

Spaljivanje copy

Kako smo dospjeli u tako katastrofalnu situaciju s mirovinskim sustavom? Šteta koja je nastala tom javnom politikom je praktički nesaglediva. Tko je otvorio kanal i omogućio tolikom broju ljudi da živi na grbači svojih sugrađana?

Nema sumnje: riječ je jedino i samo o kreaciji vlasti koju nije imao tko povući za rukav i spriječiti u toj štetnoj raboti. Je li bila neodgovorna? Da, jer svaka vlast koja nema nikakvih ograničenja (ili ih sama sebi postavlja), uvijek je neodgovorna. Više vrijede baloni od sapunice nego fraze o odgovornosti vlasti.

Naš politički poredak pati od krajnjeg nedostatka poluga koje bi sprečavale vlast u tome da nam čini gore spomenutu, ali i još čitav niz šteta, da nas izrabljuje i prisiljava na emigriranje. Kad tih poluga nema onda ni smjena jedne stranačke vlasti drugom tu nije nikakvo rješenje. Izbori u razmacima od četiri godine dodatno potenciraju nerazumno ponašanje vlasti, jer se državna potrošnja i javne politike pojavljuju kao trgovačka roba koju glasači kupuju. Jedna od takvih javnopolitičkih šteta jest i stranačko zapošljavanja u javnoj upravi i javnim poduzećima uoči izbora, ali i nakon izbora, a čemu se baš ničime i nikako ne može stati na kraj.

U današnjoj RH nezavisna i relevantna evaluacija javnih politika ne postoji. Od same vlade naručene studije isplativosti samo su dokumenti kojima se opravdava politička odluka. I kome bi palo na pamet napisati negativnu studiju isplativosti nekome tko tako dobro plaća. Stvari su prepuštene vici pojedinih novinara, čuđenju, rezignaciji ili povremenom apeliranju onih razumnijih, ali to u našem političkom procesu nema nikakvu vrijednost. Vlast se povlači jedino kad je dreka preglasna, a to je svake prijestupne godine.

Ideja da se taj problem može preskočiti referendumskom demokracijom, po principu pa-valjda-narod-najbolje-zna ili pa-nije-narod-glup dolijevanje je ulja na vatru. Pogledajmo samo što se krije iza inicijativa oko autocesta ili outsourcinga, a koje je potpisalo više od milijun ljudi – prebacivanje neefikasnosti na sve građane, zaštita parcijalnih interesa i na koncu gubitak. Parlamentarna demokracija, kakva bi trebala biti, sušta je suprotnost direktnoj demokraciji.

Smislena evaluacija traćenja i misalokacije resursa od strane vlasti ekonomski bi se trebala (kako kaže ovaj članak Heritage Foundationa) analizirati kroz:

1. Troškove na projekte čija je korist manja od vrijednosti koju stvaraju
2. Intervencije u obliku subvencija i regulacija koje pojedice i poduzeća okreću renti, a ne profitu
3. Potrošnju na djelatnosti koje bi bolje odradio privatni sektor ili niža lokalna razina
4. Pogrešno ciljane programe prema korisnicima koji ne bi trebali koristiti beneficije vlasti
5. Potrošnja na zastarjele, nepotrebne i programe koji se dupliciraju
6. Neefikasnost, loše upravljanje i prijevare

Ne treba puno pameti da se unaprijed vidi što bi nam evaluacije javnih politika na temelju ovih šest točaka rekle: vlast treba što dalje maknuti od društva i ekonomije, treba biti manja, manje vidiljiva. Ovako se samo možemo pitati koliko bi to ljudi trebalo raditi na evaluaciji javnih politika toliko ambiciozne vlasti, kao ove naše, što leti na krilima zabluda da sa svojim tvrtkama može biti efikasnija od privatnih poduzeća, da će školstvo, zdravstvo, nogomet, briga o siromašnima, sve na ovome svijetu, bolje funkcionirati pod njezinom paskom daleko od tržišta.

Zbog svega toga liberali, libertarijanci ili konzervativci izražavaju skepsu prema vlasti, dok radikalna, pa i umjerena ljevica, zapravo svaka ljevica, i u nas suprotni im nacionalisti (socijalni), gaje gotovo religijsku uvjerenost da vlast posjeduje nadnaravni um koji ima sve alate u svojim rukama da državu zakotrlja u smjeru prosperiteta i blagostanja. Svako ograničenje je smetnja: nacionalistima je nepojmljivo da bi prava, narodska vlast radila nešto protivno svog naroda, nedajbože da bi potkradala. Socijalistima je nepojmljivo da bi postojala neka prepreka u njihovu stvaranju boljeg, pravednijeg i jednakijeg svijeta.

Posljedica: suludo visoko i nepotrebno oporezivanje, neumjerena potrošnja i rigidna regulacija, što se postavlja kao nesavladiva prepreka gospodarskim aktivnostima, pa za posljedicu imamo slab ili nikakav razvoj, zaostajanje, a u slučaju Hrvatske i rapidno propadanje. S obzirom na naše prilike, teško da ćemo ikada saznati koliko od svake prikupljene kune vlada potrati što na korupciju, što na gubitke javnih poduzeća, što na otvaranje novih, što na automobile, što na sedmu upravu, što na loše upravljanje, što na nepotrebno zaposlene, što itd.

Očito nam ostaje samo prihvaćanje činjenice, i privikavanje na nju, da je tobože narodna, domoljubna i socijalno osjetljiva vlast smetnja, neumjereni potrošač, loš upravljač, a ne politički alat javnosti koji joj je na korist.

O demokraciji u Hrvatskoj

alexis-de-tocqueville-4-sized

O demokraciji u Americi vjerojatno je jedno od najvažnijih djela o politici uopće. Mnogi će se složiti da je bez njega gotovo nemoguće razumjeti što su to Sjedinjene Države, što ih je to podiglo do najslobodnije i najsnažnije svjetske nacije, ali i što je to suvremeni liberalno-demokratski poredak, koje su mu pretpostavke i u kakvu ga se suprotnost može pretvoriti. Alexis de Tocqueville je početkom tridesetih godina devetnaesetoga stoljeća kao mladi francuski pravnik boravio u SAD-u i stvorio djelo po kojemu i danas ta nacija uči o sebi samoj.

Nema nikakve potrebe komentarima Hrvatsku stavljati u komparativni odnos s odabranim citatima – nadam se da oni sami po sebi sve govore o tome gdje smo bili, gdje smo danas i kuda idemo.

Iz prve knjige:

Među novim predmetima koji su mi privukli pažnju za vrijeme moga boravka u Sjedinjenim Državama nijedan mi nije življe upao oči od jednakosti uvjeta. Bez muke otkrih silan utjecaj što ga ta prva činjenica ima na kretanje društva; ona javnome mnijenju daje određeni smjer, a zakonima određen oblik, onima koji vladaju nove maksime, a onima kojima se vlada posebne navike.

Uskoro uvidjeh da se utjecaj te iste činjenice širi i daleko izvan granica političkih običaja i zakona, te da nema manje vlasti nad građanskim društvom negoli nad vladom: ona stvara shvaćanja, potiče rađanje osjećaja, sugerira običaje i modificira sve što sama le proizvodi.

Stanovnik Sjedinjenih Država od rođenja uči da se u borbi protiv životnih nedaća i nevolja čovjeka mora osloniti na samoga sebe; na društvenu vlast baca tek podozriv i nemiran pogled, te njezinu moć priziva samo kada bez nje ne može.

U Sjedinjenim državama javni službenici se utapaju u gomili ostalih građana; nemaju ni palača, ni čuvara, ni svečanih odora…

Gledano očima demokracije, vlast nije neko dobro, ona je nužno zlo.

… ne postoji karijera u javnoj službi, u pravom smislu te riječi. Ljudi na funkcije dospijevaju samo sučajno i nemaju nikakve sigurnosti da će se na njima i održati. To je napose istina kad se izbori održavaju jednom godišnje. Iz toga pak proizlazi činjenica da u doba zatišja javne službe predstavljaju slab mamac za častohleplje.

Ljudi velike nadarenosti i velike strasti se klone vlasti kako bi mogli ići za bogatstvom…

Kada čovjek posjeti Amerikance i prouči njihove zakone, vidi da autoritet što su ganoni dali pravnicima, te utjecaj što su im ga dopustili da imaju u vlasti danas tvore namoćniju prepreku odstupanjima od demokracije.

Rekao bih da održanje demokratskih ustanova u Sjedinjenim Državama valja pripisati okolnostima, zakonima i običajima.

Uvjeren sam da ni najpovoljniji položaj ni najbolji zakoni ne mogu održati neki sustav usprkos običajima, dok običaji čak i iz najnepovoljnijega položaja i iz najlošijih zakona izvlače korist.

Ako nisam uspio u tome da čitatelj u ovome djelu osjeti važnost koju praktičnome iskustvu Amerikanaca, njihovim navikama, njihovim mišljenjima, rječju, njihovim običajima, pripisujem u vezi s održavanjem njihovih zakona, promašio sam glavni cilj što sam ga sebi bio postavio pišući svoje djelo.

m_100007682

Iz druge knjige:

… strast se za bogatstvom u Americi, dakle, nimalo ne žigoše, nego se, samo ako ne prekoračuje granice koje joj određuje javni poredak, čak i časti. Amerikanac plemenitom i štovanja vrijednom ambicijom zove ono što su naši preci u srednjem vijeku nazivali ropskom pohlepom…

Smionost je u industrijskim pothvatima prvi uzrok njegova (naroda) brzog napretka, snage i veličine. Industrija je za njega poput velike lutrije na kojoj mali broj svakodnevno gubi, ali država neprestano dobiva; takav narod dakle, mora s naklonošću gledati na smionost u industrijskim pitanjima i častiti je.

Amerikanci, koji odvažnost u trgovini postavljaju kao svojevrsnu vrlinu, ni u kojem slučaju ne mogu žigosati odvažne ljude.

U demokratskom društvu kako što je društvo u Sjedinjenim Državama, u kojemu su imovine male i nesigurne, svi rade, a rad svemu vodi. To je izokrenulo pitanje časti i usmjerilo ga protiv dokolice.

Baš kao što ne postoji poseban rod siromaha, ne postoji ni poseban rod bogataša; bogataši svakodnevno izranjaju iz mnoštva i neprestano se onamo vraćaju. Nipošto, dakle, ne čine zasebnu klasu koja bi se mogla lako definirati i potanko protumačiti, pa bi narod, budući da su oni sa svojim sugrađanima povezani s tisućama skrivenih niti, teško mogao na njih udariti, a da pri tome i sam ne bude zahvaćen.

Zaboravlja se da za ljude opasnost od podčinjavanja leži upravo u sitnicama.

Nitko me neće uvjeriti u to da slobodoumna i mudra vlada može proizaći iz glasovanja pokornog naroda.

U naše dane građanin kojega netko tlači ima samo jedno sredstvo obrane, a to je da se obrati cijeloj naciji, a ako se i ona na to ogluši, ljudskome rodu; da to izvede na raspolaganju mu stoji samo jedno sredstvo, a to je tisak. Zbog toga je sloboda tiska beskrajno dragocjenija za demokratske negoli za ostale nacije…

Tisak je pravom smislu riječi demokratsko oruđe slobode.*

Dakle, Tocqueville nam otkriva koliko su običaji, navike, mišljenja, nazori, a ne sami zakoni, važni da jedna politička zajednica sebe konstituira kao slobodno društvo.

Što bi kod nas otkrio u tom smislu, mislim da to i ne treba govoriti.

Eto, ako se zanimate za politiku, ako se zanimate za slobodarsku političku zajednicu, svakako nabavite Tocuquevilleovo djelo O demokraciji u Americi. Ovo ovdje je samo istrgnuti djelić mudrosti da bi se pokušalo pokazati u čemu je problem s Hrvatskom i ne može se uzeti kao ilustracija piščevih glavnih tema i ideja.

*(Prijevod Divine Marion, Informator, FPZG 1995.)

Imovinske kartice – simulacija ograničavanja političke moći

dvorksa luda

Političari su nam krivičnim zakonom ograničili slobodu govora s namjerom da mediji ne pišu o njihovim pljačkama kako bi im ugled i dostojanstvo ostali neokrnjeni. Za kompenzaciju nam pod nos guraju samokontrolu, u što spadaju i imovinske kartice. Bilo bi zanimljivo čuti što bi npr. J. Madison rekao našim očevima utemeljiteljima i njihovim nasljednicima na blijedoj ideji samokontrole vlasti gdje se nemoć suprotstavlja svemoći. Vjerojatno bi se križao do u besvijest.

Jer cijelom je ovom našem divovskom, proždrljivom političkom sustavu, nakon što je bezbrižno prekoračio svako ograničenje moći koje bi pristojna država trebala imati (sloboda govora, slobodni mediji bez javne televizije, sustav kočnica i ravnoteža, supsidijarnost, decentralizacija, federalizam, dvodomni parlament, veto i sl.), ostalo simuliranje ograničavanja moći nižim zakonskim rješenjima kojima ona tobože kontrolira samu sebe: uredi za sukob interesa, antikorupcijski odjeli, imovinske kartice, povjerenstava za ovu ili onu pljačku, PNUSKOK, USKOK itd. Sistem je to u kojem vlast sebi postavlja kontrolne točke koje sama kontrolira postavljajući kontrolore i određujući pravila. Znamo kako to izgleda kad netko sam sebe kontrolira da ne bi previše pio, trošio ili krao. Kao u mnogim i u ovom slučaju imamo skupu predstavu na račun građana, a korist je nikakva, čak manja od one opskurne agencije za kontrolu agencija.

Simulacija samoograničavanja je neosocijalistička izmišljotina. Nema tu nikakvog zbiljskog ograničavanja vlasti, tek slobodniji put za činjenje veće štete. Izgleda to poput zlostavljača koji je namlatio i ponizio svoju žrtvu, pa se kao sažalio nad njom i dao joj da minutu-dvije gleda televiziju. Ali onda je i to ugasio jer mu se nije svidjelo što je na programu. Žrtva je u svakom slučaju nemoćna.

Vlast koja je svugdje, koja sa svime upravlja, koja preraspodjeljuje toliko veliki dio BDP-a, koja upravlja s 1400 poduzeća, koja daje toliko subvencija i poticaja, ubire toliko poreza, ima na grbači toliko zaposlenih i ovisnih, gradi infrastrukturu vrijednu puste milijarde i milijarde kuna, raspisuje toliko vrijedne javne natječaje, kreditira preko svojih banaka, takva vlast uvijek je korumpirana, korumpirana je do svoje srži i ništa je ne može popraviti osim oduzimanja tolikih moći i ograničavanja onih što ostanu.

Ostaje tek jedna poruka – zaboravite imovinske kartice, jer to je muljaža, zamagljivanje, to su papirnate  dvorske lude. Kraljevi su oko sebe imali dvorske lude koje su sami odabirali da ih ograniče i podsjete da se malo obuzdaju. Imovinske kartice imaju čak manju vrijednost od toga. One svjedoče da nemamo nikakve veze s liberalnom demokracijom, slobodarskom političkom zajednicom, otvorenim društvom, normalnim vladanjem i da je prostor političkog uzurpiran do krajnjih granica.

Malena, neinvazivna vlast koja ne ulazi u sve pore države, koja se ne bavi svakim djelićem života zajednice, ne određuje tko će što i gdje raditi, gdje je rasprostrta pred javnošću poput stolnjaka i ograničena gore spomenutim institutima, tu ne treba nikakvih samokontrolirajućih imovinskih kartica. One su smo dokaz da je sustav otvoren za grabež.