Zdravstveni sustav naočigled propada. Sve više troši, stvara sve veće gubitke, iz sebe daje sve manje, sve je teže dobiti usluge besplatnog zdravstva. Ogromna zdravstvena tvornica proizvodi sve manje i manje zdravlja.
Gospodin Dražen Gorjanski jedan je od onih koji se svojski trudi objasniti nam da će se neosocijalističkim metodama doći do rješenja ove agonije. Dugo već on istražuje probleme hrvatskog zdravstvenog sustava, napisao je nekoliko knjiga i njegov je zaključak ovakav: malenog i kljaštravog zdravstvenog tržišta neka bude i na njemu onaj tko hoće zao profit, a javno zdravstvo, koje se temelji na dobroti i savjesti, mora biti osnova zdravlja nacije. Uloga je države da bude dobra, da daje onima koji nemaju i brine za one koje nešto boli. Tržište treba što više bolesnih i sklono vas je obmanjivati s odugovlačenjem liječenja.
Premda ja ne znam tko bi lud radio na vlastitoj neučinkovitosti. Uključite TV pa ćete vidjeti očne laser majstore kako se hvale da ste kod njih gotovi u nekoliko minuta. I koji su vrag liste čekanja u državnim bolnicama nego odugovlačenje liječenja!
Rješenje se traži u većem angažmanu države i monopolima. Jedan od logičnih putova u tom smjeru je izgradnja državnih tvornica lijekova koje će raditi za državno zdravstvo prodajući joj ih za bakšiš. Ali kojih i kakvih lijekova? Što bi li to moglo biti osim pakiranja acetilsalicilne kiseline i paracetamola u šarene kutijice i oduzimanje novca onima koji ga ulažu u istraživanja. Za otkrivanje iole važnijeg lijeka, kao što je djelomično bio azitromicin, danas treba puno više novca nego u ta davna crno-bijela vremena. Učinkovite lijekove treba kupiti, a oni su skupi, i bit će sve skuplji. A jednostavno zato što su oni najbolji sve više uske, specijalističke namjene, manje ih ljudi ima potrebu kupiti, mnogi se lijekovi ne pokriju, neki dožive fijasko, pa da bi se vratilo ono što je u njih uloženo (ali i zaradilo), u prosjeku oko pola milijarde dolara po lijeku prije izlaska na tržište, naravno, skupi su. Ista je stvar s medicinskom mehanizacijom – sve je sofisticiranija i sve skuplja. A građani Hrvatske poderanih gaća.
Dakle, istraživanja i ulaganja u lijekove, između ostalog i zbog raznih državnih regulativa, nevjerojatno je skup, tehnološki zahtjevan i dugotrajan proces – od sedam do deset godina. Plus rizik. Jedna od deset tisuća otkrivenih supstanci na koncu postane lijek. Koliko takvih jalovih istraživanja može platiti hrvatski neosocijalizam? Pogotovo kad su u pitanju maligne bolesti.
Zahvaljujući tržištu, globalizaciji i novcu danas su terapije za tumore sve bolje, sve učinkovitije, u mrskom SAD-u napokon od tumora umire manje ljudi nego što ga dobiva. A k nama, pazite, šalju istraživače da prouče fenomen pretjeranog umiranja od zloćudnih bolesti da kasnije kod sebe manje griješe. Jer odete li danas na kemoterapiju dobit ćete rijetku vodicu. Za pet ili sedam godina zdravstveni sustav će biti u još gorem stanju, vodica još rjeđa, ali svijet ide naprijed i sigurno će biti skupih lijekova koji će liječiti vašu vrstu bolesti, ali vi ćete nažalost dobivati još rjeđu vodicu nego bi je dobivali danas, dopisivati se s HZZO-m, na internetu čitati o uspjehu tog skupog lijeka i žaliti sebe i svoje najbliže. Jer tko bi vama plaćao sve te skuplje lijekove?
Evo kako za lijekove te vrste od 2007. godine raste cijena:
Pročačkajte malo da vidite što sve HZZO izvodi s ovim umjereno skupim istaknutim lijekovima. Oboljeli preko udruga traže ono što su platili. A neke terapije danas koštaju i preko dva milijuna kuna.
Zbog svega toga ćete pasti u depresiju, organizam dodatno opteretiti i tako mu pomoći da se uništi. Dakle, danas ćete dobiti nešto loše, sutra manje, prekosutra ništa. Neosocijalizam rastvara, uništava i razara. Ideja o državnim tvornicama lijekova samo je još jedna besmislica u moru brojnih i sličnih. I nemojmo ni pokušavati dati odgovor na pitanje bi li se dodatnim angažmanom države povećali troškovi i stvarao dodatni gubitak na teret poreznih obveznika.
Ovakvi prijedlozi dolaze od struke. Ona sama sebi, kao i sve struke ovdje, piše zakone i trudi se da sve ostane (tko se ne boji promjena) državno-javno, da je struka gazda, ne tržište. No zdravstveni sustav zapravo jest veliki tržišni organizam ponude i potražnje, za njega nitko ništa ne radi besplatno: ni ministarstvo zdravlja, ni poreznici, ni građevnici, ni liječnici, ni čistačice, ni farmaceuti, ni proizvođači kreveta, ni plahti, prozora, magneta, kompjutora… To sve mora se platiti. Plaćaju porezni obveznici koje na to tjera vlast. Ako novca nema dovoljno, onda bolesni obveznici bivaju kažnjeni lošom uslugom ili njenom uskratom.
Zadesi li vas neka nemila zloćudna bolest u šezdeset i petoj godini hrvatskog života, pa ako prije niste previše pobolijevali i trošili javno-zdravstvene usluge i ako ste pripadali malčice višoj klasi (8 000 kn neto mjesečno), u četrdeset godina radnog staža javnom zdravstvu uplatili ste preko milijun kuna. Iz poznatih razloga za besplatno zdravstvo morate se i dodatno osigurati. I sve je to na kraju nedovoljno za vaše sve skuplje liječenje, a u budućnosti će biti još gore. Jer i stanovništvo rapidno stari, sve je više bolesnih, sve manje poreznih obveznika pa tako i novca koji se u taj sustav dobrote može ulupati. Hrvatski zdravstveni sustav polako pada u komu. Hoće li vas moći izliječiti netko u komi? Sigurno ne. Zapravo se od vas očekuje da budete liječnik. Lijek bi trebao biti u vašem novčaniku. A vi, ako se razbolite, žalite što to nije bilo prije, kada se na pretrage nije čekalo godinu i tri meseca i kad se manje umiralo od raka.
Tako je to kad država brine o vama za vaš novac. I da, istina je, brigom države nećete bankrotirati plaćajući tržišnu cijenu vlastitog liječenja, ali zato ćete biti dva metra ispod zemlje.
NEOSOCIJALIZAM 
Pingback: Država blagostanja krenula dobrim putem « neosocijalizam