Može se primijetiti kako nam se već duže vrijeme pod nos ne podmeće Švedska, mnogim neukim glavama donedavno zemlja-uzor najsličnija neprežaljenom jugo-socijalizmu. Današnji hrvatski reformatori, koji dolaze s ljevice i poljevičarene vladajuće desnice, zaobilaze je u krugu većem od zagrebačkog hipodroma. Razlog se nalazi u tome što su nakon dvije velike krize, one s početka devedesetih i kraja desetih, neoliberalne reforme Švedsku vratile u svjetski gospodarski vrh i osigurale joj stabilnu budućnost za mlade i stare. Očito je sad situacija takva da se na ništa iz te zemlje nitko u hrvatskoj politici ne usudi pozivati, niti iz nje izvlačiti rješenja za naš jad i bijedu. Pogotovo ne organizaciju i akvizicije države blagostanja, jer im tu više ništa nije jasno i ništa mi se ovamo ne uklapa od novog skandinavskog modela orijentiranog prema konkurenciji po svim razinama, od školstva, zdravstva do tržišta rada. Zapravo više i nema stare zapadne demokracije koju bi mogli pokazati kao svoj reformski uzor. Izmišljaju neka svoja “originalna” rješenja koja pod svaku cijenu moraju zaobići tržišne mehanizme, poput nove reforme zdravstva, u kojoj je najznačajnija točka promjena zimskih guma ljetnima na javnozdravstvenim vozilima.
Neoliberalne reforme mogu se kojekako definirati, ovaj put neka to bude jačanje individualnih poduzetničkih sloboda i vještina unutar institucionalnog okvira koji jamči snažna vlasnička prava, slobodno tržište i slobodnu trgovinu. Narodskim jezikom rečeno, neoliberalnim reformama smanjuje se uloga države u formuli napretka.
Anders Chydenius – otac švedskog liberalizma
1763. godine mlađahni i veoma pametni svećenik Anders Chydenius, koji će kasnije biti prozvan nordijskim Adamom Smithom, napisao je esej u kojemu daje odgovor na vlastima nerazmrsivo pitanje: Zašto ljudi u tako velikom broju napuštaju Švedsku? Njemu je sve bilo jasno: krivac je represivan i korumpirani sistem koji priječi ljudima da u Švedskoj dobro žive. Opisao je mnoge zloupotrebe moći, krute regulacije i poreze koji uništavaju napredak, dajući slobodnotržišnu kritiku švedske politike. Pokazao je kako privilegije, zahtijevanje licenci i kočenje slobodnog tržišta štiti uski krug lijene aristokracije i sprečava marljive ljude da sretno žive, jer im se visokim porezima uzima gotovo sve što zarade. Zbog korumpiranog pravnog sistema nikako nisu mogli do pravde protiv moćnih, a zbog restrikcija povezanih s tiskom nisu bili u mogućnosti iznositi u javnost svoje probleme. “Domovina u kojoj nema slobode i vrline samo je velika riječ s malo značenja”, istaknuo je.
Trebalo je proći gotovo cijelo stoljeće od Chydeniusova eseja da se konačno odustane od etatizma, da zažive ideje minimalne i jeftine države i da se stvari prepuste zakonima tržišta: uslijedilo je stotinu godina gotovo neviđenog švedskog prosperiteta.
Reforme koje daju rezultate
Švedska je od sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća prošla put od tragično siromašne i bijedne zemlje do jedne od najrazvijenijih zemalja svijeta. Međutim, podizanje države blagostanja u drugoj polovici dvadesetog stoljeća ponovno ju je dovelo na rub ponora. Država je trošila otprilike sedamdeset posto bruto društvenog proizvoda, a privatni, poduzetnički sektor je gotovo kolaborirao pod porezima i regulacijama. A onda su pametni ljudi sjeli za stol i odlučili zemlju vratiti tržišnim zakonitostima, barem djelomično, no i to se pokazalo dovoljnim. Švedska kreće prema smanjenju državnih rashoda i tržišnim reformama. Najviše energije potrošeno je na transformaciju države blagostanja. Reforme koje je prošla, i koje još uvijek prolazi, u mnogočemu su je promijenile i danas ona ima jako malo veze s onom iz sedamdesetih ili osamdesetih, kad se gotovo u potpunosti temeljila na proračunskim transferima. Bit će dovoljno istaknuti dva primjera da dobijemo sliku o čemu je riječ.
Kad je u pitanju obrazovanje, Švedska se priklonila vaučerskom rješenju, za koje se grleno zalagao Milton Friedman. Tvrdio je, a to se pokazalo točnim, da će konkurencija povećati kvalitetu školstva, smanjiti troškove i na koncu dati izvanredne obrazovne rezultate.
“Neka tržište preuzme brigu o zdravstvu!” glasio je 1997. godine naslov u Dagens Nyheteru, vodećem švedskom dnevnom listu, koji se prodavao u tiraži od 350 000 primjeraka. Što je najbolje, ljevičar ga je napisao. Shvatili ljudi da nema druge nego sa zdravstvom krenuti u smjeru uvođenja konkurencije u sustav. Oslobađaju se potencijali tržišno orijentiranog zdravstva i uvode se principi konkurencije u neuralgične točke javnog zdravstva. Privatni menadžment u bolnicama je danas sasvim normalna stvar. Pacijenti u primarnoj zaštiti mogu birati između privatnih i javnih ordinacija što, naravno, povećava broj privatnih ponuđača i kvalitetu. I ovdje se potvrdila tržišna zakonitost o smanjenju troškova.
Neprimjereno uspoređivanje
U komparativnoj politici postoji stvar koju nazivamo neprimjerenom komparativnom analizom. Proučavanje političkog ili ekonomskog sustava Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje već na prvi pogled nema smisla i stavljanje ta dva sustava jednog pokraj drugog samo je gubljenje dragocjenog vremena. Jednako je sa sustavima Švedske i Hrvatske. Ta dva politička i ekonomska sustava možda i nisu udaljena poput onih Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje, ali svakako su toliko udaljena da usporedbu možemo smatrati neprimjerenom. Tek pokojem nepopljuvanom neoliberalu na ovim prostorima ostaje da se divi racionalnosti koju jedna politička zajednica može pokazati u kriznim vremenima, ostalima da nastave sanjati svemoguću socijalističku državu i tjerati nas u svijet.
I, tako, kaže nedavno naša predsjednica ljudima u Švedskoj da se vrate u Hrvatsku i da ćemo im mi pomoći… pronaći dovoljno tvrd kamen da se tuku po glavi koliko su blesavi kad to učine.
Luka Posarić
NEOSOCIJALIZAM 