Majka svih reformi

Tvrda i neupitna koncentracija vlasti, od koje Republika Hrvatska pati od osamostaljivanja, a koja je tek doživjela pomak od koncentracije u rukama predsjednika republike prema koncentraciji u rukama predsjednika vlade, kao izravnu posljedicu ima raširene, i ako ovako ostane, nerješive probleme nepotizma, klijentelizma, korupcije i selektivne primjene zakona. Sve to čini zemlju neefikasnom, zaostalom, ukočenom i zaduživanje koncentriranoj moći ostaje jedini put održavanja privida stabilnosti.

acton

Institucionalni dizajn koji omogućuje da vlast bude koncentrirana u rukama jedne osobe, i još nekolicine trabanata, kako je to slučaj u Hrvatskoj, postaje sjecište korporativnih, kronističkih, stranačkih i inih moći. Formula je jednostavna – vlast ovisi o njima, daje ustupke i zauzvrat dobiva podršku. S tih strana dolazi fatalistička mantra kako se ništa ne može promijeniti i da je status quo naš jedini mogući izbor. Jer reforme nužno moraju razbijati postavljene razine i sklopove moći i stoga su praktički nemoguće.

Dakle, pred nama ostaje otvoreno pitanje i izbor na koji način uopće sagledati princip vladanja: da li u politički sustav ugrađivati sistem provjera, kočnica, ravnoteža i onemogućavanja donošenja odluka bez privole drugih legitimnih aktera političkog procesa i tako ograničiti zasad koncentriranu moć ili smo dovijeka osuđeni na današnji izbor u kojem je sve ovako čvrsto u rukama jedne vlasti, homogene, nekontrolirane i prema kojoj je svaki otpor nemoguć.

Stranačka poslušnost, unutrašnja stranačka nedemokratičnost, efikasno suzbijanje i samih naznaka frakcija, u pravilu daju čvrste većine u parlamentu, što mu uvelike dokida moć.  Ustaljenim pravilom derogiranja zakonodavnih ovlasti na instituciju vlade parlament sam sebe u potpunosti degradira i čini sasvim nebitnim u procesu donošenja odluka.

No moguće je zamisliti i nešto drukčije na ovome svijetu. Lakmus je jednostavno ono čega se  naši politički akteri najviše užasavaju, kao na primjer  uvođenja jednog sitnog zareza, malene kočnice koja se naziva predsjednički veto. Predsjednik republike ima u svom krilu snažan legitimitet, bira se na direktnim izborima, no opravdano je pitanje čemu to kad u političkom sustavu predstavlja toliko malo? 

Prošle godine oformljena je ustavna komisija koja je sramežljivo prozborila o tome da bi se možda moglo ići prema ugradnji  u politički sustav nekih sramežljivih elemenata povjera i ravnoteža i da bi se predsjedniku dalo ovlast da poneke zakone može vratiti na dvotrećinsko izglasavanje u parlament. Koliko god to bilo malo, i predsjednik republike i parlament jednim potezom dobili bi na značenju. Međutim, taj je ustavni prijedlog negdje nestao, zapeo, ušutio.

Demokratsko tijelo možda i može izabrati moralnog političara, no koje su nam garancije da će takav i ostati? Smijemo li se uzdati samo u riječi, sliku i obećanje? Koliko li nas je takvih već iznenadilo.

Političarima u izvršnoj vlasti treba ograničiti moć. Što oni imaju manje moći, to mi imamo više slobode. Dobro su poznati načini da se to napravi. I o tome treba otvoriti javnu raspravu.

To je majka svih reformi.