Kako građani plaćaju vlastito zaglupljivanje

Da će političari sami sebi donositi zakone po kojima će poštenije vladati, to ne postoji.

Pisao sam post ili dva prije o tome zašto država ne smije financirati medije niti im biti vlasnikom. Kakav kaos to proizvodi govori nam ono što se u tom smislu događa na lokalnoj razini. Jer ako je nešto u komi u ovoj državi, onda su to lokalni mediji.

Ne financijski, naravno, da ne bude zabune. Po tom pitanju im očito dobro ide.

Liesx

Jedan sasvim običan dan i jedno obično pitanje u lokalnoj birtiji potaknuli su me na istraživanje zašto je tome tako. U kafiću među novinama krenem tražiti novi broj lokalnog tjednika. Što, netko ga je maznuo? Ne, kaže mi konobar. Nije izašao. Kako to misliš? Novinari su ovaj mjesec na kolektivnom godišnjem odmoru. Ma da? Lokalni tjednik može sebi dopustiti da preskoči tri ili četiri izdanja? Kako je to moguće?

Otprije znam da se u samoposluzi na policama može pronaći jednako sadržajno i novinarski diletantska lokalna novina, ali u ful koloru na finom papiru, koja košta četiri kune. Znam nešto o prijelomu, tiskanju, nakladama, vrstama papira, novinarskom radu i troškovima da mogu reći da to u normalnim okolnostima, dakle tržišnim, ne može koštati ispod četrdeset. I tiska je tiskara u koju se ne zove ako ne trebaš manje od pet tisuća primjeraka. Ovih se sigurno ne proda niti sto. Netko dobro časti.

Istraživanje je otkrilo zbog čega je tome tako i zbog čega su lokalne novine, lokalne televizije i lokalne radio-stanice najveći oportunisti i ulizice u ovoj državici. I zbog toga kao mediji u političkom sustavu potpuno beskorisni. Zapravo štetočine.
Svemu je, naravno, kumovala država koja kao ograničava sama sebe i kao želi biti transparentna prema svojim građanima za njihov novac.

Evo kako to ide. Po nekom pustom zakonu o informiranju lokalne zajednice moraju informirati svoje građane o tome što rade. To je tobože igra transparentnosti. Protumačeno je da za tu svrhu u svojim proračunima moraju predvidjeti novčana sredstva u vidu novca poreznih obveznika. Kad su ta sredstva predvidjeli, moraju potpisati ugovore s pojedinim medijima, koja tim sredstvima plaćaju, da objavljuju što to oni veleumno rade. Ako nisu potpisali ugovore s medijima, državna revizija upozorava i prijeti. To bude sasvim dovoljno novca da kronističke lokalne novine žive kao carevi na teret poreznih obveznika. Jedna osrednja županija (općinski, gradski i županijski proračuni) i milijun kuna se skupi bez problema.

Suvišno je govoriti da lokalnim novinama ni na kraj pameti nisu čitatelji, gledatelji ni slušatelji, dakle javnost, istraživačko novinarstvo, kritički stavovi, pa onda ni propitkivanje o tome kako se troši javni novac, rašireni nepotizam, otkrivanje afera, jesu li investicije štetne ili nisu, gdje su računi, tko je zaposlen, gdje, kada, zašto su angažirane ova poduzeća, zašto ne ona, koliko košta, može li manje, gdje su natječaji, koliko je potpisano aneksa raznim ugovorima itd. Ti mediji kao korektiv vlasti su potpuno pasivizirani.

A to da su vlasnici novina u pravilu političarčići u gradskim vijećima ili zaposlenici javnih uprava, to i ne trebate provjeravati.

U takvoj konstelaciji ni onima koji tekuće godine nisu dobili novac nije u interesu da o sebi prave sliku kritičnog medija, jer time umanjuju šanse da sljedeće godine možda oni budu ti koji će dobiti sredstva oteta građanima. Tu su i koncesije, regulacije, packe, inspekcije. Mnogo je toga angažirano da sve bude ovako nakaradno.

Televizije i radio stanice, osim što na isti način dobivaju novac, još su i u vlasništvu lokalnih uprava. Lokalne zajednice imaju pravo osnivati radio stanice i televizije. Na čakovečkoj i varaždinskoj televiziji (to mogu uhvatiti), gradonačelnici i župani, čini se, imaju svoje kauče, ležaljke, ručnike, kućne haljine i kupaonice iza studija. Toliko odvratnog i ulizivačkog novinarstva i besmislenog brbljanja ne znam ima li gdje na kugli zemaljskoj.
Sad čujem da novinari raznih medija obilaze gradske i općinske ”samouprave” i nude da objavljuju vijesti o njihovim umotvorinama po ovim ili onim cijenama. Vijesti se moraju objavljivati, pa su ljudi shvatili da i u sistemu direktne prodaje mogu stvoriti umjetni sustav konkurencije i efikasno isisavati novac.

I što građani za svoj novac dobivaju – privid transparentnosti. Savršeno ništa. Gubitak. Iz tih medija mogu saznati samo koliko su jadni što su prisiljeni sve to plaćati.

Korupcija kao način življenja

Nevjerojatno s koliko je nezainteresiranosti i mlakosti dočekana studija o korupciji što ju je od instituta RAND Europe naručio Europski parlament. Lijepo nam je, jasno i poučno pokazano kako je Hrvatska duboko korumpirana zemlja te s Rumunjskom i Bugarskom dijeli prva tri mjesta među EU 28. Otprije znamo da nas se po konkurentnosti smješta između Ekvadora i Gvatemale, ispod Bocvane, Omana i Ruande, a po kreditnom rejtingu smo dvije opasno niske stepenice daleko od prozora kroz koji bi neki investitor pogledao da ovdje nešto radi.

Majmuni

Pustoš koju iza sebe ostavlja korupcija može se promatrati s tri osnovne razine. Moralne, jer obesmišljava pošten rad, inovaciju, hrabrost potrebnu da se riskira i pokrene novi posao, pošteno stečenu diplomu, usavršavanje i ulaganje u sebe. Sve to neki koruptivnim djelovanjem preskaču, kupuju našim novcem i time nam govore da je sav naš trud zapravo uzaludan i besmislen. Zašto bi se itko trudio i usavršavao kad postoje neka druga pravila: nepoštena, nemoralna i podla. Poruka je da se bez truda i usavršavanja može bolje živjeti.

Ekonomske, jer korupcija je trošak. To je trošak koji plaćaju porezni obveznici i njime nekome tko to nije zavrijedio plaćaju dohodak. Dodatni je problem što nema stvaranja nove vrijednosti nego se samo preraspodjeljuje ona koja je stvorena u privatnom sektoru. Dakle, riječ je o još jednom porezu, skrivenom, ali porezu. Suzbija se konkurentkost i povećavaju se troškovi ulaska na tržište, obeshrabruju strana ulaganja i na koncu urušava BDP. Studija procjenjuje da se ukupna šteta hrvatske korupcije za hrvatske građane može penjati i do 2,2 milijarde eura. Svakih sedam godina ispari nam jedan proračun.

Ustavno-pravne jer korupcija urušava pravosudni sustav zemlje, koji bude sve manje sposoban osiguravati provedbu ugovora i zaštitu vlasništva. Također, on kao jedan od sudionika nije sposoban pravno sankcionirati koruptivna djela. Sve to stvara rezigniranost i opće nepovjerenje u ustavni poredak, u priču o zagarantiranoj pravednosti, jednakosti, jednakim pravima, slobodi itd.

Premda je Svjetska banka proglasila korupciju najvećom preprekom ekonomskom i društvenom razvoju, domaća istraživanja korupcije kao da se nikoga ne tiču. Vuk Vuković je jasno pokazao povezanost politike i korupcije na primjeru 327 poduzeća bez ijednog zaposlenog koja su u dvije godine dobila poslove u vrijednosti od oko 800 milijuna kuna. (Vrijednost javne nabave u HR je 2014. iznosila 42 milijarde kuna. Najmanje 15%, ili gotovo 6,5 milijardi kuna, otišlo je na korupciju.)

Ravnodušnost prema korupciji zasigurno ima svoje poveznice sa socijalističkim mentalnim kaosom koji nikada nije umiren. Bivši trgovački putnik ovako mi priča: “Nekad se sve moglo i svega je bilo. (Misli na sfrjot.) Surađivao sam s kupcem iz druge republike. Bale platna ja sam fakturirao njemu, onda te iste on meni, pa tako nekoliko puta. I svi smo bili na dobitku, a bale na mjestu.” Upravo je to naš cilj, želja i nada: ekonomska alkemija koja će od vakuuma stvarati zlatne poluge. Tržišna ekonomija je, kao što se trubi sa svih strana, praiskonsko zlo. Od države se traži da vodi brigu o svima i svemu. I ona to radi. Pa što je onda malo korupcije dok se čini da sve dobivamo na pladnju.

Osim što javnost ima veoma visok prag tolerancije na korupciju, ona ipak nekog direktno pogađa. Za to ne čujemo zato što država ima efikasne alate da ugrožava egzistenciju svojih građana. Represivni aparat će upregnuti ispekcijsku neman, policiju i svoje državnoodvjetničke poluge i sručiti ih na vas ako počnete postavljati neugodna pitanja. Ako sve to i preživite, više nikada nećete proći niti na jednom natječaju. Znamo da država sa svojim javnim poduzećima raspolaže s ogromnom količinom poreznog novca, pa se šutnja pokazuje kao najpametnija strategija.

Preporuke RAND instituta za suzbijanje korupcije, nažalost, odnose se na regulativu, urede, zaštite zviždača itd.. A Hrvatska se tu može koječime pohvaliti jer tobože brine o korupciji i tobože sama sebi postavlja prepreke. Tu su zaposleni mnogi ljudi: USKOK, PNUSKOK, ovaj-onaj ured, povjerenstvo, vijeće za suzbijanje kroupcije ili sukob interesa. Nađe su tu i pokoja antikorupcijska strategija. Međutim, očito je malo koristi od svega toga. Korupcija se ne smanjuje pa je logičan zaključak da od države ne možemo očekivati da će popraviti samu sebe. (U nekoj paralelnoj stvarnosti, koju mi ne vidimo, možda je neka druga hrvatska javnost svjesna toga što se događa, možda traži više slobode i pravde za sebe i grmi i sijva tjerajući državu da raspolaže sa sve manje novca i da javna poduzeća ubrzano prepušta u privatne ruke. Samo nas takvo ozračje može spasiti.)

Na kraju, kad sve to znamo, onda je doista naivno očekivati da će država svojim mehaniznima, preko javnih poduzeća i gradnjom infrastrukture, generirati rast i prosperitet. A upravo je to ono što nam nudi trenutačna vlast. Baš kao i sve prethodne.