Da s političkom kulturom u ove države Hrvatske nešto ne valja, to je očito svima jasno. Ali što točno, to od medija sigurno nećemo saznati, jer mediji stvaraju sliku da politička kultura znači lijepo i pristojno ponašanje političara. Kad nas previše očito pljačakaju, onda su politički nekulturni. A da su nam mediji površni i puni neznanja, to nije ništa novo. Vjerojatno zato moji poštovani sugrađani ne mogu drugo nego misliti da problem s RH nije u njima nego u političarima. Bilo ovako ili onako, iza zavjese stvari su malo složenije.
Zna se što je politička kultura – ona predstavlja specifične političke orijentacije, stavove prema političkom sustavu i njegovim dijelovima, te stavove prema ulozi svakog pojedinca u sustavu. Ona ne govori što se i kako događa u svijetu politike, već o onome što ljudi vjeruju o tim događajima. Ukratko, politička kultura je sustav orijentacija prema politici. Tako su u svom starom i slavom istraživanju, objavljenom u knjizi Civilna kultura, ustvrdili G. Almond i S. Verba. Također su pretpostavili kako demokratskom, iliti liberalno demokratskom poretku, odgovara participativni tip političke kulture, koji je onda temelj kompleksnijeg pojma građanske političke kulture. (Identificirali su još parohijalni tip, totalna nesvijest o politici, i podanički, nesklonost sudjelovanju u političkim procesima, oni gore vladaju mi slušamo). Istražujući Njemačku, SAD, Meksiko, Italiju i GB, znanstvenim metodama dokazali su da samo SAD i GB imaju građanski tip kulture koji podržava institucije demokracije i omogućuje joj stabilnost.
Kasnije će jedan drugi istraživač ove problematike, J Gibson, preciznije definirati demokratskog građanina kao onoga koji vjeruje u individualnu slobodu, koji je politički tolerantan, koji zadržava određeni stupanj nepovjerenja prema političkim autoritetima, ali vjeruje u svoje sugrađane, gleda na vlast kao nešto što je legalno ograničeno te koji podržava demokratske procese i institucije.
Jako su zanimljivi i indikativni nalazi Almonda i Verbe u vezi Njemačke. Pokazali su da u Njemačkoj postoji razvijena podanička politička kultura – ona je k tome pasivna i formalna. Također su izmjerili veoma nisku razinu ponosa na politički sistem. (Baš me zanima tko je to ponosan na hrvatski politički sistem.) Pronađena je i mnogo veća korelacija, nego kod ostalih promatranih zemalja, između ekonomske izvedbe i podržavanja političkog sustava. Pokazalo se da im je odnos prema državi hladno proračunat, te da što je ekonomska izvedba slabija, njihov odnos prema političkim institucijama lakše se kida. To se može protumačiti i uzrokom dolaska nacista na vlast.
Premda neko opsežno istraživanje koje bi kod nas pokrivalo baš tu tematiku nisam uspio pronaći, može se spekulirati kako je naša kulturno-politička stvarnost, s otrovnom socijalističkom i nacionalističkom prtljagom, veoma slična Njemačkoj. Tu bi se mogao nalaziti i odgovor na pitanje zašto se dizajn njihovih demokratskih institucija i zakonodavna rješenja tako rado preuzimaju i kopiraju od strane naših vlasti. (Dakle, nije slučajno što se fantomski ekonomski program trenutačne opozicije, a koji zemlju ima izvući iz ekonomskih nedaća, naručuje od njemačkog instituta, a ne think-thanka neke liberalnije zemlje gdje ima više građanske kulture. Ako je trag dobar, onda program očito ima samo namjeru da se putem nekog hokus-pokus rješavanja ekonomskih problema stvori povjerenje u novu vladu i dodatno zacementira loš institucionalni dizajn, korporativizam, da se bolje zamrači korupcija, netransparentnost, gušenje pravosuđa, kronizam, kontrola slobode govora itd.)
Ovakva verzija političke kulture stvara snažne antagonizme u političkoj zajednici, u kojoj veoma lako niču te se u medijima i javnosti lako hvataju revolucionarne ideje rušenja klimavog demokratskog poretka i vraćanja iz onog što nazivaju neoliberalni kapitalizam (riječ je zapravo o neosocijalizmu) u autoritarno-totalitarni socijalizam, koji se prikazuje kao ekonomski pravedniji i uspješniji. Političke opcije koje su se pojavile u ovim našim vremenima ekonomske krize upravo su na tom tragu – riječ je u pravilu o revolucionarnim lijevim opcijama čiji je svjetonazor izolacionistički i agresivan, svjetlosnu godinu daleko od građanskog diskursa pa ga zato ni na koji način ne nadopunjuje.
I to je u skladu s nalazima Almonda i Verbe – tamo gdje imamo političku kulturu koja nije uistinu građanska, sklonost revolucionarnim potresima je velika. Dok građanska kultura i na njoj bazirana demokracija rađaju s najviše političkih i ekonomskih sloboda i najvećim ekonomskim prosperitetom. Ali tko to može kome objasniti u ovoj zemlji.
Zanimljiva su i kasnija istraživanja političke kulture koja su se bavila prenošenjem stavova s jedne na drugu generaciju. Bilo je iznenađujuće koliko se uporno prtljaga prošlosti prenosi s generacije na generaciju. Istraživanja su rađena na talijanskoj zajednici u SAD-u, koja su pokazala da su trebale generacije da se riješe antigrađanske političke kulture i prihvate domicilnu građansku.
Mi smo od naših očeva primili socijalističku prtljagu i nema naznaka da razgrađujemo njezinu bit, tek joj je dodana nacionalistička ludost. Ali ako su Talijani imali gdje, kako i od koga naučiti što je sloboda i slobodan svijet, naše mlađe generacije nemaju ni gdje ni kako. Građanski je odgoj (Almond je inače tvrdio da se građanska kultura ne može naučiti) odgoj pokornog neosocijalista koji ima misliti da živi u neoliberalizmu i paklenskom kapitalizmu. Da sam uhljeb, valjda bih im i ja to podvaljivao.
Almond će kasnije važnosti političke kulture dodati i važnost političkih struktura te njihovu interakciju. Što reći za slučaj RH? Kakav utjecaj politička struktura može imati na razvoj građanske političke kulture? Ako razvoj slobodne i učinkovite liberalne demokracije ovisi o orijentacijama koje ljudi imaju prema političkom procesu, tj. o političkoj kulturi, ali i strukturi države i politike koja se u njoj događa, mi smo desetljećima u spirali koja vuče prema dnu i u njoj ćemo još neko vrijeme ostati.
NEOSOCIJALIZAM 
Pingback: Hrvati, dajte si pogledajte u oči « neosocijalizam