Što danas znači biti liberal?

U članku o velikom peruanskom piscu, nobelovcu i liberalu M. V. Llosi, pisac M. Jergović pita što to zapravao znači biti liberal i postoji li liberal tamo gdje nema demokracije. Pisac drži kako je demokracija nužan preduvjet liberalizma. Jergovič o demokraciji veli sljedeće:

A demokracija, kao što znamo, nikad i nigdje nije samo vladavina u ime većine, nego je demokracija vladavina za dobrobit manjine (što god tu manjinu predstavljalo), i za svakoga najiščašenijeg pojedinca. Kada bi demokracija bila samo vladavina u ime većine, fašizam i nacionalsocijalizam bili bi ideali demokracije.

Krenimo od liberalizma. S pojmom liberalizma doista je danas mnogo problema. Istina je da se imenom liberal kite kojekakvi čudaci i ideologije koje su sve samo ne liberalne, progresivni ljevičari komunitaristi pogrešno se nazivaju liberalima, što je sve svakako dio problema koji se pokušava prebroditi novom terminologijom, no je li to išta promijenilo sam liberalizam, pa onda i liberala u pravom smilslu te riječi. Ne. Liberalizam je zatvorena cjelina. Pokazuje se da nije bilo ništa drugo nego iluzija da će se otkidanjem komada te cjeline stvoriti raj na zemlji. Ostalo je izvrtanje teza i prišivanje liberalizmu svih tih silnih i poraznih posljedica državnih i naddržavnih intervencija i regulacija.
Najprije treba reći da je liberalizam prije svega politička filozofija. On nije grana etike niti je društveni projekt niti je recept za samopomoć, niti on ikoga odabire da mu mije ruku. Njegova je prva namjera uspostava slobodarske, individualističke i pravedne političke zajednice. Sloboda je temeljni kriterij liberalizma, ali ne kolektivna sloboda (kao ona nacionalistička), koja u sebi uvijek sadrži neku vrstu prinude ili obveze na šikaniranje, već indvidualna sloboda, sloboda one najmanje manjine na ovome svijetu, pojedinca, od bilo kakve prinude, pogotovo one političke. Liberalni skepticizam prema vlasti ima svoje snažno povijesno utemeljenje – vlast je uvijek naginjala tome da uzurpira slobode pojedinca. U tome je treba spriječiti – pojedinac je najbolji sudac u svojim stvarima. Zašto bi itko ikoga prisiljavao da čini ono što ne smatra da mu je interesu. Vladavina prava, (što se danas brka s pravnom državom) viši su principi i vrednote koje čine posezanje vlasti u individualna prava nelegitimnima.  U liberalnoj državi se mogu se  donositi zakoni koji poništavaju naše pravo da posjedujemo stvari i njima raspolažemo kako mislimo da je najbolje. Pogotovo je nezamislivo da se identificira neka skupina koja dobiva posebna prava ili joj se ona oduzimaju kao kolektivu – to je sasvim u suprotnosti s liberalizmom. Vladavinom prava ograničava se država i stavlja u  okvire u kojima djeluje. Dakle, koncept vladavine prava nije ograničen samo na formalno poštivanje zakona i ustava, već zahtjeva da oni imaju određeni sadržaj. Njezin je zadatak da štiti, život, individualnu slobodu i vlasništvo. Pravna država provodi zakone bez obzira na njihov sadržaj. Slobodno tržište je odraz individualnih sloboda. Spontani red koji se zbiva dok ljudi surađuju i komuniciraju jedni s drugima otklanja potrebu svake intervencije. Sklonost ljudi na suradnju i pomaganje mnogo je bolja podloga za rješavanje problema od države. A preduvjet liberalnog svijeta i svega spomenutog jest mir. A mir među ljudima i zemljama postiže se samo slobodnim protokom robe, novca i ljudi.

Mjesta za državu u svemu ovome veoma ja malo. Ona je samo naš servis koji nema što petljati po društvenoj dinamici niti je bilo kuda i kamo usmjeravati. Budući da državi dajemo određenu moć kako bi bila djelotvorna, ona će nužno u svim tim procesima djelovati arbitrarno te s jednim nepravdama krpati druge.

Usto, iz raznih razloga država uvijek nastoji proširiti svoj prostor moći,  a da bi u tome uspjela najprije mora pregaziti liberalna načela opsega vlasti, koja traže minimalnu državu, državu koja se bavi obranom, zaštitom vlasništva i očuvanjem mira, i ograničenu državu, ograničenu u smislu da je sam politički sustav tako ustrojen da većina ne može tlačiti manjinu, da je država ta koja štiti, a ne propisuje, Sustav kočnica i ravnoteža u ustroju vlasti iznimno je važan. Uvijek mora biti netko tko preispituje političke odluke i zakone i može zaustaviti njihovo donošenje i provođenje. (Na primjer, zbog uzurpatorskog pravila delegiranja, Vladu RH nitko ne može spriječiti da u jednom danu poluprivatnom poduzeću potpiše garancije u vrijednosti od 210 milijuna kuna i uredbom propalo poduzeće (mislim na Imunološki zavod) ugura u mrak proračuna, a koje će tijekom godina napraviti također stotine milijuna štete. A takvih vladinih odluka imate koliko hoćete. Poduzeća i agnecije Vlada osniva ovisno o jutarnjoj inspiraciji i onda ih hrani javnim novcem.)

John-Stuart-Mill

Za odnos liberalizma i demokracije preporučujem knjigu upravo takvog naslova N. Bobbia: Liberalizam i demokracija. Ukratko, između liberalizma i demokracije postoje nemali problemi. Demos djeluje najčešće emotivno, lako ga se zavodi i sklon je tražiti rješenja koja se protive temeljnim postavkama liberalizma. Liberali su bili i ostali poučeni grčkim demokratskim iskustvima. Jedan od najvećih liberala devetnaestog stoljeća, Lord Acton, ovako je pisao o atenskoj demokraciji:

… pouka njihova iskustva ostaje za sva vremena, jer nas uči da je vlast cijelog naroda, pa bila to vlast i najmoćnije i najbrojnije skupine, zlo iste vrste kao i neograničena monarhija i iziskuje, gotovo iz istih razloga, institucije koje će je braniti od nje same i koje će održavati trajnu vladavinu zakona nasuprot arbitrarnim revolucijama mišljenjima.  

Evo što kaže Alexander Hamilton:

It has been observed that a pure democracy if it were practicable would be the most perfect government. Experience has proved that no position is more false than this. The ancient democracies in which the people themselves deliberated never possessed one good feature of government. Their very character was tyranny; their figure deformity.

Grčka je demokracija propala u onom trenutku kad je demos shvatio da može pogaziti svako ograničenje. Ponovno Lord Acton:

Iz toga je slijedilo da suvereni narod ima pravo činiti sve što je u njegovoj moći i da nije obvezan nikakvim pravilima o dobrom i lošem, nego samo svojim vlastitim sudom o svrsishodnosti nekog postupka. U jednoj nezaboravnoj prigodi okupljeni Atenjani izjavili su da je čudovišno pokušavati ih spriječiti u tome da čine to što im se svidi. 

Liberali su itekako svjesni kakva zla demokracija bez ograničenja što ih liberalizam ugrađuje u politički sustav može donijeti. Konstitucionalizam i federalizam liberalni su odgovori na  nezaobilazna demokratska uzurpiranja individulanih sloboda.

Danas možemo reći da su se njihova strahovanja obistinila – liberalno načelo jednakosti pred zakonom, koje liberali nisu mogli i ne mogu izbjeći, koje je ugaoni kamen liberalne filozofije, za sobom je povuklo široku demokratizaciju, na koncu liberalizam došao glave i učinilo od države arbitrarnu mašineriju. Liberalne institucije su prežvijele (predstavljanje, trodioba vlasti, ustav, izbori i smjenjivost vlasti itd.), ali ne i njihov pravi smisao. Prava pojedinca su pretvorena u prava ranjivih skupina i manjina. Suvremeni nazovi-to liberalni teoretičari iz petnih žila, poput W. Kilmilke, upinju se takve konstrukcije prikrpiti liberalnoj teoriji, spojiti nespojivo i tako im dati legitimitet. No komunitarizam uvijek stoji nasuprot liberalizmu. Nema tog tvrdog liberala koji bi imao dobrih riječi za takvu vrste kolektivističke demokratizacije.

Pa znači li demokracija doista zaštitu manjinskih prava, kako kaže g. Jergović. Ne, ne znači. Upravo suprotno. Razarajući liberalne postulate individualizma, slobode, relativizirajući vlasništvo, detektirajući ove i one, ona ih uglavnom ugrožava otvarajući otrovan prostor mržnje. Jer ne ugrožava li demokracija slobodu onih “jedan posto bogatih”? Jesu li to demoni čiji su sloboda, život i vlasništvo manje vrijedni od naših i zar se prema njima ne slijeva nezaustavljivi val mržnje? Demokracija bez liberalizma odabire i štiti arbitrarno, u skladu s trenutačnim emotivnim vrednotama većine ili manjine, ako se uspije nametnuti. Danas jedan posto, sutra neki drugi, treći. Jer demokracija poznaje pojam tolerancije, iz kojeg se praktički razvio liberalizam, samo u negativnom smislu – obično  kao nultu toleranciju prema svemu što nije na njezinoj agendi, u čemu i jest sjeme demokratskog šikaniranja različitih i mržnje. (Mrze se skupine,  pojedinci obično samo zavide jedni drugima.) Demokrati zato nisu tolerantni prema slobodi govora – u ime kolektivističkog općeg dobra oni je nastoje ograničiti i kazniti. Nisu tolerantni prema tržištu, nisu tolerantni prema slobodi obrazovanja, prema vjerskoj različitosti itd.

Demokratski socijalizam i demokratski nacionalizam forsiraju demokraciju kao polje ostvarivanja svojih ideja, njihov je izum stranačka poslušnost, podjela na mi i oni, mržnja je njihova alatka. Tolerancija prema različitom i suprotnom ne postoji i stoga im je liberalizam prvi protivnik. Demos je tolerantan samo uvjetno – ako ste dio gomile u pravom trenutku i na pravom mjestu. Liberalna ideja predvidljivosti onog što vlasti mogu i smiju učiniti je sasvim gurnuta u stranu. Tako nam je ostalo samo apeliranje na arbitrarnu vlast da nešto mijenja, ukazivanje na paradokse i osjećaj nemoći.

Liberalizam bez demokracije možda i jest nepotpun, no demokracija bez liberalizma je tiranija (u kojoj čak je čak i pisac doveden u situaciju da traži ograničenje slobode govora). Upravo zbog toga se politički sustav zapada mora vratiti idealima liberalizma i individualizma, kako bi ime kojim se kiti, liberalna demokracija, dobilo svoj pravi sadržaj.

Iz svega napisanog vidimo kako je krajnje pogrešno liberalizam svoditi na ideologiju koja zagovara samo velike poduzetnike, bogaćenje bogatih, krupni kapital i banke, ili kao što g. Jergović zaključuje nakon što je pročitao Llosinu memoarsku knjigu Riba u vodi da “liberalizam ne počinje niti s bankama niti sa slobodnim poduzetništvom”. I ovdje je piščeva intuicija na dobrom tragu:

Nešto je jako krivo u pretvaranju liberalizma u pogrdu. I to je, kao i koješta drugo, simptom propasti ili barem krize demokracije u nekome društvu. Samo što liberalna ekonomija nema smisla bez liberalnog društva. Srođena s fašistima na vlasti ona je suptilniji oblik robovlasništva. Liberalizam je sveobuhvatan pojam, koji se širi od građanina preko otvorenog društva do slobodnog tržišta. Nema liberalizma iz kojeg su neki, ili iz kojeg je nešto, izuzeto.

Ovdje se može dodati kako je liberalizam politička filozofija kojoj je osobno vlasništvo i tržišna utakmica samo jedan od logičnih posljedica individualnih sloboda, kao što je to i sloboda govora, vjerovanja, okupljanja, minimalne i ograničene države, države koja je slijepa na nacionalnost ili kulturnu pripadnost svojih građana. Socijaliste i nacionaliste, te dvije velike komunitarističke ideologije koje se promoviraju kroz demokraciju, koja je svaka oprečna liberalizmu, takvi postulati negiraju.

Zato povezivati liberalizam s diktaturama, Pinochetom, uzurpacijama i fašizmom pokazuje ili lošu informiranost ili zlonamjernost. Ako ponegdje i poneko preuzima liberalne insitucije što ih je zamislio liberalizam ili provodi pokoje ideje koje su dio liberalne misli, to ne umanjuje njegovu dorečenost, to ne dovodi u pitanje krajnji politički cilj svakog liberala – zaštitu svakog pojedinca od uzurpacije vlasti. I upravo to znači biti liberal danas.

Oglasi