Opet brbljaju o reformi zdravstvenog sustava. Pa da vidimo zašto je neće biti.
Dosadašnje kvazi-reforme zdravstvanog sustava (čitaj periodična pogoršanja stanja stvari) dovele su do toga da je oko nas sve više onih koji sami plaćaju operacije, od ortopedskih do onkoloških. Ljudi imaju stvarne probleme i nemaju vremena za državu koja ne može upravljati sama sobom. Može li biti išta mutavije od sustava koji čovjeka od osamdeset i dvije godine poziva na pregled za dvadeset mjeseci, a on mu odgovora da u tom slučaju pozovu nekog drugog jer će tada sigurno biti dva metra pod zemljom.
Takav je zdravstveni sustav ogledalo nemoći vlasti, a to što je nemoćna sama je kriva. Ne treba puno iskustva i pameti da se dođe do zaključka kako nas čeka podizanje poreza i zaduživanje, čemu uvijek prethodi zamorno brbljanje zdravstvenih djelatnika (koji nijedan nikada nije bio stručnjak za reforme zdravstvenih sustava), o boljim popisima, registrima, informatici i poboljšanju procedura, da je pravi problem ovdje-ondje, da će nekog vraga objediniti, nekog razjediniti, da su svemu krivi liječnici koje rade u privatnim klinikama, itd, itd. Pa, neka im zabrane rad u privatnim klinikama, pa ćemo vidjeti u kojem će smjeru krenuti odljev. Onda neka pokušaju zabraniti privatne klinike pa ćemo vidjeti hoće li se vratiti u javne bolnice ili će odlaziti u, recimo, Dansku, gdje je prosječna doktorska plaća dvanaest tisuća eura. Država je nevjerojatno sposobna da provjeri takve stvari.
Već je valjda dosadno ponavljati da zdravstvena reforma znači uvođenje konkurentnosti u sustav. Ne njegovo eliminiranje, nego samo uvođenje konkurentnosti, u par poteza, sve ima, sve piše, sve se zna. Jer još devedesetih u nizu je pametnijih europskih zemalja (Švedska je jako lijep primjer) postalo jasno da država šteti pacijentima, da će štetiti sve više i postignut je kompromis, koji sažeto glasi: javno zdravstvo s efikasnošću privatnog. Reforma kao cilj ima kvalitetnu i dostupnu uslugu za razumnu količinu novca i uz razuman broj ljudi, pogotovo u tzv. administraciji. Da ne govorimo o tome kakav to ima utjecaj na korupciju i nepotizam. Kod nas vrijedi što viša stepenica vlasti, to sablasnija korupcija. Samo da napomenem da je zapošljavanje u hrvatskom zdravstvenom sustavu trenutačno izvan svake kontrole.
Da ne bi bilo da vlast sjedi i ništa ne čini, uspjela je poroditi Strateški plan Ministarstva zdravstva od 2020. do 2022 godine, dokument koji ni na kakvo veliko iznenađenje pokazuje da ni struka (u ovom slučaju samo zdravstvo) ni politika ne misle na konkurentnost, pogotovo onu među osiguravateljima i davateljima zdravstvenih usluga, jer nema je u planu, ne postoji ni kao neka daleka mogućnost, ni kao neki možda, jednom za stotinu godina. Pazite što njih najviše muči: to što je hitna služba previše angažirana na stanjima koja nisu previše hitna. A ljudi su samo našli najkraći put do zdravstvenih usluga. Što bi trebali, čekati dok ne istrunu?
Ovo nije jedini razlog zbog kojeg neće biti reforme, no mene posebno bode u oko. Radi se sindikalno-političkom mehanizmu koji je, čini se, baš namjerno stvoren da nas kljucka u mali mozak i drži kilometrima od svjetske pameti. Mi nećemo konkurentnost nego ćemo naći neki naš put, jednako dobar, i bolji. Možeš si misliti. Kako to funkcionira vidjeli smo već desetke puta, kad predsjednik vlade poklekne pred sindikalnim galamama, po trbuhu kao crv otpuže jednu neugodnu dionicu i popljuvan pristane na povećanje neravnoteže u javnim financijama. Čovjek ne može pretjerati u zagovaranju zakonskih reformi kad su u pitanju sindikati i njihovo svođenje na udruge građana. Nespojivo je s mozgom da preko demokratski nelegitimnog socijalnog vijeća i tripartitnog dijaloga sindikati izravno sudjeluju u kreiranju javnih politika i da se sve “reforme” usklađuju prema dokumentima što ih to tijelo donosi, a to znači da se mogu provesti samo one reforme nakon kojih će sve ostati isto kao do sada. Ideja iza “dijaloga” u osnovi je marksistička, jer izvodi se iz sukoba rada i kapitala, a država se pojavljuje u ulozi medijatora. Konkurentnost je kao dio buržoaske ideologije pometena s dnevnog reda. Na probni balon s čistačicama i outsourcingu samo što nisu otišli u moskovski mauzolej probuditi Lenjina. Ovaj put nećemo čuti ni k od konkurentnosti.
Zato je zbilja već tragikomično to batrganje na suhom ministara, koji bi rado smanjili troškove, ali ne znaju kako. Po novom predlažu centralizaciju, što je zadnji potez prije kapitulacije, zadnja glupost kojom će zdravstvo strovaliti u provaliju. Ministarstvo će riješiti problem centralnim planiranjem, određivanjem troškova i djelomičnim zavrtanjem slavine, kako bi se sustav prisilno učinilo racionalnim. Da to nema veze s pameću dovoljno se sjetiti da na terenu imamo HDZ-ov kadar, koji uhljebljuje kao da nema sutra. Možemo se za ovu priliku prisjetiti smanjenja stope zdravstvenog doprinosa na trinaest posto prije devet godina, što je bio sličan i mutan pokušaj da se zavrtanjem slavine sustav samoreformira i počne manje trošiti. Takva indirektna reforma u stilu naučit ćemo mi vas pameti ubrzo je doživjela fijasko, pa je u roku od dvije godine porez vraćen na 15%, a kasnije i podignut na 16.5%. Zanimljivo je da troškovi zdravstva ubrzavaju i sad rastu po stopi od 7 do 8% godišnje, što politika ne može zaustaviti. Jednostavnom ekstrapolacijom dolazimo od sadašnjih 34 na 50 milijardi kuna 2026. godine. Doprinosi za zdravstvo u tom slučaju idu na razinu blizu 25%, uzmemo li u obzir neki traljavi rast BDP-a.
Da zaključim: kako god okrenuli, preokrenuli, s koje god strane prišli, doći ćete na isto: zdravstvena reforma jednako konkurentnost. Nema dalje. Točka.
NEOSOCIJALIZAM 