Kako spriječiti vlast da nam radi štetu

Spaljivanje copy

Kako smo dospjeli u tako katastrofalnu situaciju s mirovinskim sustavom? Šteta koja je nastala tom javnom politikom je praktički nesaglediva. Tko je otvorio kanal i omogućio tolikom broju ljudi da živi na grbači svojih sugrađana?

Nema sumnje: riječ je jedino i samo o kreaciji vlasti koju nije imao tko povući za rukav i spriječiti u toj štetnoj raboti. Je li bila neodgovorna? Da, jer svaka vlast koja nema nikakvih ograničenja (ili ih sama sebi postavlja), uvijek je neodgovorna. Više vrijede baloni od sapunice nego fraze o odgovornosti vlasti.

Naš politički poredak pati od krajnjeg nedostatka poluga koje bi sprečavale vlast u tome da nam čini gore spomenutu, ali i još čitav niz šteta, da nas izrabljuje i prisiljava na emigriranje. Kad tih poluga nema onda ni smjena jedne stranačke vlasti drugom tu nije nikakvo rješenje. Izbori u razmacima od četiri godine dodatno potenciraju nerazumno ponašanje vlasti, jer se državna potrošnja i javne politike pojavljuju kao trgovačka roba koju glasači kupuju. Jedna od takvih javnopolitičkih šteta jest i stranačko zapošljavanja u javnoj upravi i javnim poduzećima uoči izbora, ali i nakon izbora, a čemu se baš ničime i nikako ne može stati na kraj.

U današnjoj RH nezavisna i relevantna evaluacija javnih politika ne postoji. Od same vlade naručene studije isplativosti samo su dokumenti kojima se opravdava politička odluka. I kome bi palo na pamet napisati negativnu studiju isplativosti nekome tko tako dobro plaća. Stvari su prepuštene vici pojedinih novinara, čuđenju, rezignaciji ili povremenom apeliranju onih razumnijih, ali to u našem političkom procesu nema nikakvu vrijednost. Vlast se povlači jedino kad je dreka preglasna, a to je svake prijestupne godine.

Ideja da se taj problem može preskočiti referendumskom demokracijom, po principu pa-valjda-narod-najbolje-zna ili pa-nije-narod-glup dolijevanje je ulja na vatru. Pogledajmo samo što se krije iza inicijativa oko autocesta ili outsourcinga, a koje je potpisalo više od milijun ljudi – prebacivanje neefikasnosti na sve građane, zaštita parcijalnih interesa i na koncu gubitak. Parlamentarna demokracija, kakva bi trebala biti, sušta je suprotnost direktnoj demokraciji.

Smislena evaluacija traćenja i misalokacije resursa od strane vlasti ekonomski bi se trebala (kako kaže ovaj članak Heritage Foundationa) analizirati kroz:

1. Troškove na projekte čija je korist manja od vrijednosti koju stvaraju
2. Intervencije u obliku subvencija i regulacija koje pojedice i poduzeća okreću renti, a ne profitu
3. Potrošnju na djelatnosti koje bi bolje odradio privatni sektor ili niža lokalna razina
4. Pogrešno ciljane programe prema korisnicima koji ne bi trebali koristiti beneficije vlasti
5. Potrošnja na zastarjele, nepotrebne i programe koji se dupliciraju
6. Neefikasnost, loše upravljanje i prijevare

Ne treba puno pameti da se unaprijed vidi što bi nam evaluacije javnih politika na temelju ovih šest točaka rekle: vlast treba što dalje maknuti od društva i ekonomije, treba biti manja, manje vidiljiva. Ovako se samo možemo pitati koliko bi to ljudi trebalo raditi na evaluaciji javnih politika toliko ambiciozne vlasti, kao ove naše, što leti na krilima zabluda da sa svojim tvrtkama može biti efikasnija od privatnih poduzeća, da će školstvo, zdravstvo, nogomet, briga o siromašnima, sve na ovome svijetu, bolje funkcionirati pod njezinom paskom daleko od tržišta.

Zbog svega toga liberali, libertarijanci ili konzervativci izražavaju skepsu prema vlasti, dok radikalna, pa i umjerena ljevica, zapravo svaka ljevica, i u nas suprotni im nacionalisti (socijalni), gaje gotovo religijsku uvjerenost da vlast posjeduje nadnaravni um koji ima sve alate u svojim rukama da državu zakotrlja u smjeru prosperiteta i blagostanja. Svako ograničenje je smetnja: nacionalistima je nepojmljivo da bi prava, narodska vlast radila nešto protivno svog naroda, nedajbože da bi potkradala. Socijalistima je nepojmljivo da bi postojala neka prepreka u njihovu stvaranju boljeg, pravednijeg i jednakijeg svijeta.

Posljedica: suludo visoko i nepotrebno oporezivanje, neumjerena potrošnja i rigidna regulacija, što se postavlja kao nesavladiva prepreka gospodarskim aktivnostima, pa za posljedicu imamo slab ili nikakav razvoj, zaostajanje, a u slučaju Hrvatske i rapidno propadanje. S obzirom na naše prilike, teško da ćemo ikada saznati koliko od svake prikupljene kune vlada potrati što na korupciju, što na gubitke javnih poduzeća, što na otvaranje novih, što na automobile, što na sedmu upravu, što na loše upravljanje, što na nepotrebno zaposlene, što itd.

Očito nam ostaje samo prihvaćanje činjenice, i privikavanje na nju, da je tobože narodna, domoljubna i socijalno osjetljiva vlast smetnja, neumjereni potrošač, loš upravljač, a ne politički alat javnosti koji joj je na korist.

Oglasi

O demokraciji u Hrvatskoj

alexis-de-tocqueville-4-sized

O demokraciji u Americi vjerojatno je jedno od najvažnijih djela o politici uopće. Mnogi će se složiti da je bez njega gotovo nemoguće razumjeti što su to Sjedinjene Države, što ih je to podiglo do najslobodnije i najsnažnije svjetske nacije, ali i što je to suvremeni liberalno-demokratski poredak, koje su mu pretpostavke i u kakvu ga se suprotnost može pretvoriti. Alexis de Tocqueville je početkom tridesetih godina devetnaesetoga stoljeća kao mladi francuski pravnik boravio u SAD-u i stvorio djelo po kojemu i danas ta nacija uči o sebi samoj.

Nema nikakve potrebe komentarima Hrvatsku stavljati u komparativni odnos s odabranim citatima – nadam se da oni sami po sebi sve govore o tome gdje smo bili, gdje smo danas i kuda idemo.

Iz prve knjige:

Među novim predmetima koji su mi privukli pažnju za vrijeme moga boravka u Sjedinjenim Državama nijedan mi nije življe upao oči od jednakosti uvjeta. Bez muke otkrih silan utjecaj što ga ta prva činjenica ima na kretanje društva; ona javnome mnijenju daje određeni smjer, a zakonima određen oblik, onima koji vladaju nove maksime, a onima kojima se vlada posebne navike.

Uskoro uvidjeh da se utjecaj te iste činjenice širi i daleko izvan granica političkih običaja i zakona, te da nema manje vlasti nad građanskim društvom negoli nad vladom: ona stvara shvaćanja, potiče rađanje osjećaja, sugerira običaje i modificira sve što sama le proizvodi.

Stanovnik Sjedinjenih Država od rođenja uči da se u borbi protiv životnih nedaća i nevolja čovjeka mora osloniti na samoga sebe; na društvenu vlast baca tek podozriv i nemiran pogled, te njezinu moć priziva samo kada bez nje ne može.

U Sjedinjenim državama javni službenici se utapaju u gomili ostalih građana; nemaju ni palača, ni čuvara, ni svečanih odora…

Gledano očima demokracije, vlast nije neko dobro, ona je nužno zlo.

… ne postoji karijera u javnoj službi, u pravom smislu te riječi. Ljudi na funkcije dospijevaju samo sučajno i nemaju nikakve sigurnosti da će se na njima i održati. To je napose istina kad se izbori održavaju jednom godišnje. Iz toga pak proizlazi činjenica da u doba zatišja javne službe predstavljaju slab mamac za častohleplje.

Ljudi velike nadarenosti i velike strasti se klone vlasti kako bi mogli ići za bogatstvom…

Kada čovjek posjeti Amerikance i prouči njihove zakone, vidi da autoritet što su ganoni dali pravnicima, te utjecaj što su im ga dopustili da imaju u vlasti danas tvore namoćniju prepreku odstupanjima od demokracije.

Rekao bih da održanje demokratskih ustanova u Sjedinjenim Državama valja pripisati okolnostima, zakonima i običajima.

Uvjeren sam da ni najpovoljniji položaj ni najbolji zakoni ne mogu održati neki sustav usprkos običajima, dok običaji čak i iz najnepovoljnijega položaja i iz najlošijih zakona izvlače korist.

Ako nisam uspio u tome da čitatelj u ovome djelu osjeti važnost koju praktičnome iskustvu Amerikanaca, njihovim navikama, njihovim mišljenjima, rječju, njihovim običajima, pripisujem u vezi s održavanjem njihovih zakona, promašio sam glavni cilj što sam ga sebi bio postavio pišući svoje djelo.

m_100007682

Iz druge knjige:

… strast se za bogatstvom u Americi, dakle, nimalo ne žigoše, nego se, samo ako ne prekoračuje granice koje joj određuje javni poredak, čak i časti. Amerikanac plemenitom i štovanja vrijednom ambicijom zove ono što su naši preci u srednjem vijeku nazivali ropskom pohlepom…

Smionost je u industrijskim pothvatima prvi uzrok njegova (naroda) brzog napretka, snage i veličine. Industrija je za njega poput velike lutrije na kojoj mali broj svakodnevno gubi, ali država neprestano dobiva; takav narod dakle, mora s naklonošću gledati na smionost u industrijskim pitanjima i častiti je.

Amerikanci, koji odvažnost u trgovini postavljaju kao svojevrsnu vrlinu, ni u kojem slučaju ne mogu žigosati odvažne ljude.

U demokratskom društvu kako što je društvo u Sjedinjenim Državama, u kojemu su imovine male i nesigurne, svi rade, a rad svemu vodi. To je izokrenulo pitanje časti i usmjerilo ga protiv dokolice.

Baš kao što ne postoji poseban rod siromaha, ne postoji ni poseban rod bogataša; bogataši svakodnevno izranjaju iz mnoštva i neprestano se onamo vraćaju. Nipošto, dakle, ne čine zasebnu klasu koja bi se mogla lako definirati i potanko protumačiti, pa bi narod, budući da su oni sa svojim sugrađanima povezani s tisućama skrivenih niti, teško mogao na njih udariti, a da pri tome i sam ne bude zahvaćen.

Zaboravlja se da za ljude opasnost od podčinjavanja leži upravo u sitnicama.

Nitko me neće uvjeriti u to da slobodoumna i mudra vlada može proizaći iz glasovanja pokornog naroda.

U naše dane građanin kojega netko tlači ima samo jedno sredstvo obrane, a to je da se obrati cijeloj naciji, a ako se i ona na to ogluši, ljudskome rodu; da to izvede na raspolaganju mu stoji samo jedno sredstvo, a to je tisak. Zbog toga je sloboda tiska beskrajno dragocjenija za demokratske negoli za ostale nacije…

Tisak je pravom smislu riječi demokratsko oruđe slobode.*

Dakle, Tocqueville nam otkriva koliko su običaji, navike, mišljenja, nazori, a ne sami zakoni, važni da jedna politička zajednica sebe konstituira kao slobodno društvo.

Što bi kod nas otkrio u tom smislu, mislim da to i ne treba govoriti.

Eto, ako se zanimate za politiku, ako se zanimate za slobodarsku političku zajednicu, svakako nabavite Tocuquevilleovo djelo O demokraciji u Americi. Ovo ovdje je samo istrgnuti djelić mudrosti da bi se pokušalo pokazati u čemu je problem s Hrvatskom i ne može se uzeti kao ilustracija piščevih glavnih tema i ideja.

*(Prijevod Divine Marion, Informator, FPZG 1995.)

Imovinske kartice – simulacija ograničavanja političke moći

dvorksa luda

Političari su nam krivičnim zakonom ograničili slobodu govora s namjerom da mediji ne pišu o njihovim pljačkama kako bi im ugled i dostojanstvo ostali neokrnjeni. Za kompenzaciju nam pod nos guraju samokontrolu, u što spadaju i imovinske kartice. Bilo bi zanimljivo čuti što bi npr. J. Madison rekao našim očevima utemeljiteljima i njihovim nasljednicima na blijedoj ideji samokontrole vlasti gdje se nemoć suprotstavlja svemoći. Vjerojatno bi se križao do u besvijest.

Jer cijelom je ovom našem divovskom, proždrljivom političkom sustavu, nakon što je bezbrižno prekoračio svako ograničenje moći koje bi pristojna država trebala imati (sloboda govora, slobodni mediji bez javne televizije, sustav kočnica i ravnoteža, supsidijarnost, decentralizacija, federalizam, dvodomni parlament, veto i sl.), ostalo simuliranje ograničavanja moći nižim zakonskim rješenjima kojima ona tobože kontrolira samu sebe: uredi za sukob interesa, antikorupcijski odjeli, imovinske kartice, povjerenstava za ovu ili onu pljačku, PNUSKOK, USKOK itd. Sistem je to u kojem vlast sebi postavlja kontrolne točke koje sama kontrolira postavljajući kontrolore i određujući pravila. Znamo kako to izgleda kad netko sam sebe kontrolira da ne bi previše pio, trošio ili krao. Kao u mnogim i u ovom slučaju imamo skupu predstavu na račun građana, a korist je nikakva, čak manja od one opskurne agencije za kontrolu agencija.

Simulacija samoograničavanja je neosocijalistička izmišljotina. Nema tu nikakvog zbiljskog ograničavanja vlasti, tek slobodniji put za činjenje veće štete. Izgleda to poput zlostavljača koji je namlatio i ponizio svoju žrtvu, pa se kao sažalio nad njom i dao joj da minutu-dvije gleda televiziju. Ali onda je i to ugasio jer mu se nije svidjelo što je na programu. Žrtva je u svakom slučaju nemoćna.

Vlast koja je svugdje, koja sa svime upravlja, koja preraspodjeljuje toliko veliki dio BDP-a, koja upravlja s 1400 poduzeća, koja daje toliko subvencija i poticaja, ubire toliko poreza, ima na grbači toliko zaposlenih i ovisnih, gradi infrastrukturu vrijednu puste milijarde i milijarde kuna, raspisuje toliko vrijedne javne natječaje, kreditira preko svojih banaka, takva vlast uvijek je korumpirana, korumpirana je do svoje srži i ništa je ne može popraviti osim oduzimanja tolikih moći i ograničavanja onih što ostanu.

Ostaje tek jedna poruka – zaboravite imovinske kartice, jer to je muljaža, zamagljivanje, to su papirnate  dvorske lude. Kraljevi su oko sebe imali dvorske lude koje su sami odabirali da ih ograniče i podsjete da se malo obuzdaju. Imovinske kartice imaju čak manju vrijednost od toga. One svjedoče da nemamo nikakve veze s liberalnom demokracijom, slobodarskom političkom zajednicom, otvorenim društvom, normalnim vladanjem i da je prostor političkog uzurpiran do krajnjih granica.

Malena, neinvazivna vlast koja ne ulazi u sve pore države, koja se ne bavi svakim djelićem života zajednice, ne određuje tko će što i gdje raditi, gdje je rasprostrta pred javnošću poput stolnjaka i ograničena gore spomenutim institutima, tu ne treba nikakvih samokontrolirajućih imovinskih kartica. One su smo dokaz da je sustav otvoren za grabež.

Neoliberalizam je otrežnjenje

drop-the-welfare-reform-bill

 

Bilo je za očekivati da se rast države blagostanja neće moći događati uvijek i zauvijek. Da se prava neće moći širiti brzinom kojom se to prije činilo, i to je bilo jasno. Globalizacija i demografski problemi ubrzali su propitkivanja njezine cijene, svrhovitosti i ukupne koristi. Te promjene se događaju i očito je da vlade jednostavno više neće moći biti tako lake i široke ruke kad je u pitanju javni novac. I bilo je jasno da će se pojedinci sve više morati sami zauzimati za ono što se dosad smatralo normalnim, besplatnim i laganim. Ta stvarnost naziva se neoliberalizam.

Britanski psiholozi u recentnom pismu daju dijagnozu svojoj naciji čiji je uzrok neoliberalni način mišljenja. Novost je tek u tome što je neoliberalizam dobio i dimenziju uzročnika teških mentalnih poremećaja. Nacija je bolesna od rezova, koji očito i njih lupaju po džepu.

Pobuna protiv komadića workfare programa, protiv čega su zapravo i pisali pismo, a koji traže aktivno sudjelovanje nezaposlenih u rješavanju osobnih nedaća, ili gube beneficije, nije ništa novo i traženje od laburista da se potrude to spriječiti govori nam otkuda i zašto ovo dolazi.

U Hrvatskoj nekih problema oko workfarea i nema. Tek neke vrste lokalnih javnih radova, a koje bismo mogli smatrati workfareom, no to bude plaćeno javim novcem i predstavlja samo dodatni trošak, prelijevanje iz šupljeg u prazno. Bez obzira što je stopa nezaposlenosti tako visoka, napori vlasti, bilo lijeve, bilo nacionalističko-lijeve, u tom smjeru uopće se i ne događaju.

A kad se negdje u nekom crnom svjetlu spomene neoliberalizam, u smislu rezova i pomaku od države prema tržištu, evo i naše pameti koja o tome ima što reći. Profesor Cipek s FPZ-a u večernjem kaže da je “politika je nekad značila mogućnost izbora i razvoj puteva prema izgradnji budućnosti, a danas – pokazuje to potez britanske vlade – predstavlja niz novih projekta koji ne donose ništa. Štoviše, pojedinca prepuštaju samom sebi, da se snalazi kako zna i umije. Postavlja se tada pitanje zašto nam uopće treba politika.”

Ne bih rekao da nam politika treba da na sebe preuzme moralnu dimenziju solidarnosti i da njoj bude prepuštena sva briga za pojedinca (nanny state). Možda je ugodno biti beba o kojoj netko brine, hrani je i tetoši. No, ipak treba odrasti. Država i politika tome ne služe. Uzimati jednima i davati drugima skup je posao, rezultat daleko od zadovoljavajućeg – to je bila ta nekadašnja vizija budućnosti i ona se pokazuje zabludom. Ali očito je kod nas nemoguće teško prihvatiti da država ne kreira zdrava radna mjesta i blagostanje nego tržište te da se jedno i drugo najradije događa tamo gdje je država što dalje od njega.

Država je preraspodjelom stvarala iluziju da se može živjeti lako, bez prevelikih obveza i prevelike odgovornosti. Nitko ne voli kad mu iluzije padnu u vodu.

Britanski liječnici kažu da je neoliberalizam toksičan za zdravlje nacije. No, neoliberalizam nije ništa drugo nego otrežnjenje. Očito bolno.

 

Tripartitni dijalog je Rosemaryna beba korporativizma

Its-Alive-Baby1

Mislim da nikad i nije bilo sumnje kako je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava pravo leglo neosocijalističkog užasa. Ovako otvoreno zagovaranje jačanja korporativizma i tripartinog dijaloga samo je dodatno podebljavanje paklenske sheme osiromašivanja ljudi jedne zajednice.

Suvremena je država zamišljena kao zajednica slobodnih pojedinaca koji samostalno, dobrovoljno i bez prisile stupaju u međusobne odnose te slobodno konkuriraju jedni drugima u slobodnom svijetu i takvoj je državi temelj razum i transtaprentnost, a ne zaplotnjaštvo. To je jedina brana od totalitarizma i uzurpacije prostora političkog. Zato se ne dajemo u ruke nekom svemogućem, sveznajućem i dobrom vođi, nego formiramo parlament, svojevrsnu atomiziranu zajednicu, putem kojeg stvaramo poluge koje nam služe za upravljanja onim što držimo bitnim i nužnim. Između vlasti i nas u tom slučaju nema se što i kako zagurati, ili zaobići, a da to ne bude uzurpacija. Da bi se od nje zašititili, pojedinci zakonima ograničavaju vlast, suprotstvaljaju jednu moć drugoj, jer vlast se kvari, svaka i uvijek.

A korporativizam je itekako kvari. (Ima nešto ovdje i ovdje). Usavršavala ga je Duceova Italija i on predstavlja negaciju slobodarske države. Institucionalizirane skupine, kojekakve komore, sindikati, udruge, cehovi, zadruge, tvore političku zajednicu, a ne racionalni pojedinci. Oni su nebitni mravi, a korporativne nakupine s vladom umjesto njih određuju što, gdje i kako, i ispostavljaju im račun, naravno.  Čisti korporativizam jesu kojekakve ozakonjene komore koje daju svom obaveznom članstvu neke svoje žvrljotine za pravo na rad u određenoj grani ljudske djelatnosti i određuju cijene usluga kako im se svidi. Prekršiš pravila, letiš van. Ako se praviš pametan i nižim cijenama kreneš u konkurenciju protiv njih, u prekršaju si. I sad se vi pitajte kako nastaju monopoli i kako se gule vlastiti građani.

Hrvatski tripartitni dijalog (Gospodarsko-socijalno vijeće) ozakonjeni je korporativistički državni paralelarizam kojim se obesmišljava na individualizmu skrojenu predstavničku demokraciju i koji je u direktnoj suprotnosti s modernom, suvremenom idejom države u kojoj građani tvore suverena i sami odlučuju o sebi, sami biraju svoje predstavnike, a ne čine to u njihovo ime nikakve udruge i cehovi, koji uvijek imaju partikularne interese. Prisjetite se malo i onih pokušaja feudalizacije sa stališima i sličnim bedastoćama. Korporativizam predstavlja neosocijalstički balast, zatiranje konkurencije, zaobilaženje parlamentarne procedure, zatiranje individualnog i vladavinu kolektivnog. A kolektivno k’o kolektivno – komesari, otimanje i prijetnje svemu što drukčije misli ili se buni. Ukratko – totalitarizam. Uostalom, zbog zatiranja konkurencije i individualizma propao je komunistički blok. Zbog toga smo i mi propali.

Naravno da mu je osnova emocija, u našem slučaju sviđanje reda i stabilnosti korporativizmu sklonih Germana (socijalno-tržišno gospodarstvo), od kojih se uporno podmeću zakonska rješenja svake vrste. Ali liberalna demokracija nije nastala ni u Gracu ni u Njemačkoj i nema sumnje da su je oni izvitoperili svojim pruskim mentalnim sklopom – red, rad, uniformiranost, disciplina, fascinacija očinskom brigom dobrog cara, u kojem je bila skučena sva politika. Ali njima je kapitalizam itekako bitan i da imaju šest godina pada, sve bi razmontirali da ga spase. Nama je kapitalizam neoliberalizam. I nema dalje.

Odurni tipartitni razgovor događa se u trisu vlada, udruga poslodavaca, na svaki način slizana s državom (projekti, financiranje i dr.) i sindikati. Cilj mu je kao rješavanje sukoba, razgovor i partnerstvo, a rezultat prava na štetu onih kojih tamo nema (prava su uvijek nekom na štetu), zakoni i kolektivni ugovori po kojima je nemoguće ikada se ikome zahvaliti za rad u birokraciji, po kojima je nemoguće bilo što reformirati ili privatizirati. Nema veze, trošarine se uredbama lako podignu, građani časte. Shvaćate li kolika je to podlost!

A imamo mi tu i ultra utjecajnu struku, kao i u svemu, koja druka za sebe i protiv ostataka građanstva.  (Npr ovdje  jedan od njih kaže da je korporativistički socijalni dijalog akter modernizacije i procesa upravljanja društvenim promjenama.) I te ljude mi pošteno i debelo plaćamo da nam djecu odgajaju u korporativističkom duhu.

Istina je samo jedna: tripartitni dijalog je žestoka podlost, prežderavanje na račun drugoga.

Tripartitni dijalog je Rosemaryna beba korporativizma koju taj tris toplo miluje po glavi. A ta beba raste i raste.

 

 

 

 

Politički okvir za Pikettyjevu političku ekonomiju

Nakon prizora hipnotizirane publike na propovijedanju Thomasa Pikettyja u HNK-u čovjek ne može a da se ne zapita u što se to pretvara Kapital u 21. stoljeću? U samo jedno od struke hvaljeno glomazno znanstveno istraživanje? Ne, brzinski postaje ono najgore što se jednoj knjizi može dogoditi – političko oružje. Njezinu autoru očito je to bila i namjera. Već u samoj knjizi on iznosi svoje ideje što i kako treba napraviti, gdje udariti da stvari sjednu na svoje mjesto. Međutim bez obzira na to toliko je Thomas Piketty tendenciozno dokazivao svoje hipoteze, možda i nije prerano zaključiti da je neosocijalistička ljevica (za rušitelje kapitalizma je preblag) među sobom pronašla čvrstu intelektualnu uporišnu točku kojom će osvježiti legitimitet razgradnje i erozije liberalnih institucija.

Premda će se Piketty predstaviti kao sveučilišni profesor koji samo istražuje i podučava, već u sljedećem trenutku je propovjednik koji nejednakost pretpostavlja kao amoralnu pojavu koja zaslužuje biti na vrhu ljestvice političkih problema. A u što se pretvara politika kad se preko nje krene širiti bilo koja moralna ideja, u ovom slučaju ideja eliminiranja nejednakosti?

Očigledno ona prestaje biti zajedničko i dobrovoljno nastojanje i angažiranje oko stvari i problema koji se na sve članove jedne zajednice raspodjeljuju u sličnom omjeru. Politika izlazi iz tih okvira, ona je tada alatka u koju se može ugurati moralna ili nemoralna vrednota kojoj će život udahnuti dodatni angažman državnog sustava prisile. Jer Piketty je svjestan da njegova moralna vrednota bez poštene prisile ništa ne znači. Politika i prisila ista su stvar, kao uostalom i u svake ljevice – politika zapravo služi prisiljavanju manjeg ili većeg dijela građanstva da čine ono što ne žele. (99% vs 1%.) Prisila na ispravnim moralnim načelima – to je normalno.

99-pct-vs-1-pct

Sloboda od prisile postavljena nasuprot privlačne moralne jednakosti, gdje se pokvarenjacima uzima i daje jadnima, nema nikakve šanse. A kako je kapitalizam samo prirodni nastavak individualne slobode, njezino postavljanje na stranu zla sasvim je logičan potez.

A kad se u tome uspije, ruke su otvorene. Onda prolazi i priča da će se ograničavanjem slobode doći više slobode. Onda se bez pardona može reći da porez na nasljedstvo treba biti 50% i da je nacionalizacija dobar put za povećanje javnog kapitala. Onda je pitanje vladavine prava, konstitucionalizma ili ograničene i kontrolirane vlasti samo zanovijetanje. Jer zašto bi, dovraga, itko kontrolirao vlast koja želi dobro svom narodu, jelte? Ni u Pikettyja nema razrađene teorije vladanja. Nema je zapravo nitko s njegova krila političkog spektra. Problematici vladanja prilazi se samo s osnove da je uzimanje jednima i davanje drugima dobra stvar. A mi slučajno znamo da se iza toga valja snažna uloga države (premda Piketty ima svoje dokaze da je veća uloga vlada zaslužna za snažan rast nakon WWII), zatucana masa kojom se lako manipulira i zatiranje individualizma, čiji prostor zauzima ovakva ili onakva teorija društva, na koje se smije primijeniti ovakva ili onakva terapija, traži se njegova rekonstrukcija, prekrajanje – a sve u pitanju živi ljudi. Lakše je valjda kad se kaže društvo.

Sa svim tim na umu bila je dodatna sol na ranu gledanje kako publika u zagrebačkom kazališnom cirkusu otvorenih usta promatra čovjeka koji im govori da bi im djeca trebala plaćati 50% poreza na nasljedstvo i da imaju problem ako tome nije tako. Kako se može biti tako blesav da se tome aplaudira, to ja ne znam.

I čemu će na kraju poslužiti ta knjiga? Još ponekoj otetoj osobnoj slobodi, širenju paternalističke tiranije i povećanju troškova. Neosocijalizam je skup do bola.

Hrvatsko zdravstvo – što prije dobijete rak, to bolje za vas

Zdravstveni sustav naočigled propada. Sve više troši, stvara sve veće gubitke, iz sebe daje sve manje, sve je teže dobiti usluge besplatnog zdravstva. Ogromna zdravstvena tvornica proizvodi sve manje i manje zdravlja.

Gospodin Dražen Gorjanski jedan je od onih koji se svojski trudi objasniti nam da će se neosocijalističkim metodama doći do rješenja ove agonije. Dugo već on istražuje probleme hrvatskog zdravstvenog sustava, napisao je nekoliko knjiga i njegov je zaključak ovakav: malenog i kljaštravog zdravstvenog tržišta neka bude i na njemu onaj tko hoće zao profit, a javno zdravstvo, koje se temelji na dobroti i savjesti, mora biti osnova zdravlja nacije. Uloga je države da bude dobra, da daje onima koji nemaju i brine za one koje nešto boli. Tržište treba što više bolesnih i sklono vas je obmanjivati s odugovlačenjem liječenja.

Premda ja ne znam tko bi lud radio na vlastitoj neučinkovitosti. Uključite TV pa ćete vidjeti očne laser majstore kako se hvale da ste kod njih gotovi u nekoliko minuta. I koji su vrag liste čekanja u državnim bolnicama nego odugovlačenje liječenja!

Rješenje se traži u većem angažmanu države i monopolima. Jedan od logičnih putova u tom smjeru je izgradnja državnih tvornica lijekova koje će raditi za državno zdravstvo prodajući joj ih za bakšiš. Ali kojih i kakvih lijekova? Što bi li to moglo biti osim pakiranja acetilsalicilne kiseline i paracetamola u šarene kutijice i oduzimanje novca onima koji ga ulažu u istraživanja. Za otkrivanje iole važnijeg lijeka, kao što je djelomično bio azitromicin, danas treba puno više novca nego u ta davna crno-bijela vremena. Učinkovite lijekove treba kupiti, a oni su skupi, i bit će sve skuplji. A jednostavno zato što su oni najbolji sve više uske, specijalističke namjene, manje ih ljudi ima potrebu kupiti, mnogi se lijekovi ne pokriju, neki dožive fijasko, pa da bi se vratilo ono što je u njih uloženo (ali i zaradilo), u prosjeku oko pola milijarde dolara po lijeku prije izlaska na tržište, naravno, skupi su. Ista je stvar s medicinskom mehanizacijom – sve je sofisticiranija i sve skuplja. A građani Hrvatske poderanih gaća.

Dakle, istraživanja i ulaganja u lijekove, između ostalog i zbog raznih državnih regulativa, nevjerojatno je skup, tehnološki zahtjevan i dugotrajan proces – od sedam do deset godina. Plus rizik. Jedna od deset tisuća otkrivenih supstanci na koncu postane lijek. Koliko takvih jalovih istraživanja može platiti hrvatski neosocijalizam? Pogotovo kad su u pitanju maligne bolesti.

Zahvaljujući tržištu, globalizaciji i novcu danas su terapije za tumore sve bolje, sve učinkovitije, u mrskom SAD-u napokon od tumora umire manje ljudi nego što ga dobiva. A k nama, pazite, šalju istraživače da prouče fenomen pretjeranog umiranja od zloćudnih bolesti da kasnije kod sebe manje griješe. Jer odete li danas na kemoterapiju dobit ćete rijetku vodicu. Za pet ili sedam godina zdravstveni sustav će biti u još gorem stanju, vodica još rjeđa, ali svijet ide naprijed i sigurno će biti skupih lijekova koji će liječiti vašu vrstu bolesti, ali vi ćete nažalost dobivati još rjeđu vodicu nego bi je dobivali danas, dopisivati se s HZZO-m, na internetu čitati o uspjehu tog skupog lijeka i žaliti sebe i svoje najbliže. Jer tko bi vama plaćao sve te skuplje lijekove?

Evo kako za lijekove te vrste od 2007. godine raste cijena:

Screenshot - 02.04.2015 - 20:37:18

Pročačkajte malo da vidite što sve HZZO izvodi s ovim umjereno skupim istaknutim lijekovima. Oboljeli preko udruga traže ono što su platili. A neke terapije danas koštaju i preko dva milijuna kuna.

Zbog svega toga ćete pasti u depresiju, organizam dodatno opteretiti i tako mu pomoći da se uništi. Dakle, danas ćete dobiti nešto loše, sutra manje, prekosutra ništa. Neosocijalizam rastvara, uništava i razara. Ideja o državnim tvornicama lijekova samo je još jedna besmislica u moru brojnih i sličnih. I nemojmo ni pokušavati dati odgovor na pitanje bi li se dodatnim angažmanom države povećali troškovi i stvarao dodatni gubitak na teret poreznih obveznika.

Ovakvi prijedlozi dolaze od struke. Ona sama sebi, kao i sve struke ovdje, piše zakone i trudi se da sve ostane (tko se ne boji promjena) državno-javno, da je struka gazda, ne tržište. No zdravstveni sustav zapravo jest veliki tržišni organizam ponude i potražnje, za njega nitko ništa ne radi besplatno: ni ministarstvo zdravlja, ni poreznici, ni građevnici, ni liječnici, ni čistačice, ni farmaceuti, ni proizvođači kreveta, ni plahti, prozora, magneta, kompjutora… To sve mora se platiti. Plaćaju porezni obveznici koje na to tjera vlast. Ako novca nema dovoljno, onda bolesni obveznici bivaju kažnjeni lošom uslugom ili njenom uskratom.

Zadesi li vas neka nemila zloćudna bolest u šezdeset i petoj godini hrvatskog života, pa ako prije niste previše pobolijevali i trošili javno-zdravstvene usluge i ako ste pripadali malčice višoj klasi (8 000 kn neto mjesečno), u četrdeset godina radnog staža javnom zdravstvu uplatili ste preko milijun kuna. Iz poznatih razloga za besplatno zdravstvo morate se i dodatno osigurati. I sve je to na kraju nedovoljno za vaše sve skuplje liječenje, a u budućnosti će biti još gore. Jer i stanovništvo rapidno stari, sve je više bolesnih, sve manje poreznih obveznika pa tako i novca koji se u taj sustav dobrote može ulupati. Hrvatski zdravstveni sustav polako pada u komu. Hoće li vas moći izliječiti netko u komi? Sigurno ne. Zapravo se od vas očekuje da budete liječnik. Lijek bi trebao biti u vašem novčaniku. A vi, ako se razbolite, žalite što to nije bilo prije, kada se na pretrage nije čekalo godinu i tri meseca i kad se manje umiralo od raka.

Tako je to kad država brine o vama za vaš novac. I da, istina je, brigom države nećete bankrotirati plaćajući tržišnu cijenu vlastitog liječenja, ali zato ćete biti dva metra ispod zemlje.

Neosocijalizam

U Hrvatskoj se tranzicija dogodila i ona je praktički završena. Ciljevi su joj bili liberalna demokracija i kapitalizam. No dva desetljeća političkog posla urodila su nečim sasvim drugim – neosocijalizmom. Socijalizam se ušminkao liberalnim institucijama, temeljito ih obesmislio i kao takav valja se među nama u zbrci koja je, čini se, postala nerazmrsiva. Što je još gore, postavke političkog sustava načelno se prihvaćaju dobrima, a budućnost je prepuštena nadi u neku sposobnu i moralnu vladu koja će provesti reforme. A one kad se i dogode s te neosocijalističke agende, redovito nagrizaju već praktički nepostojeći prostor osobne slobode pojedinca i povećavaju presiju države nad njim. Evo ukratko odgovora na to što je neosocijalizam:

1. Uvjerenost da je kapitalizam nužno zlo i da vlast mora posredovati među onima koji neovisno i samostalno djeluju na tržištu kako bi se rezultati njihovih interakcija učinili što pravednijima za što veći broj ljudi

2. Uvjerenost da se konkurenciju ipak ne može zaobići. No vlade kao prosvijećeni subjekti koji imaju više ciljeve moraju se natjecati s poduzetnicima i pojavljivati se kao snažni i pravedniji igrači na tržištu

3. Uvjerenost da sveprisutnost vlasti nije loša stvar. Ono što je loše jest loša vlast. Poželjno je imati veliku i učinkovitu vlast

4. Uvjerenost da je jednakost važnija od osobnih sloboda. Sloboda ostavlja preveliku mogućnost zloupotrebe, stvara prevelike razlike među ljudima i zato je njezino ograničavanje sasvim prihvatljivo

A zašto je neosocijalizam gori od socijalizma, kako stoji gore istaknuto? Pa zato što je socijalizam bio otvoreno suprotstavljen liberalizmu i sve je bilo jasno. Neosocijalizam je podmukao. On se gradi na liberalnim insitucijama, ali pronalazi načine da ih obesmišaljava. Na primjer, liberalna ideja slobode govora je zajamčena i zagarantirana, no neosocijalizam je štiteći samog sebe kroz fingiranu liberalnu parlamentarnu proceduru uspijeva zakonski poništiti, ograničiti je krivičnim zakonom i svom silom podzakonskih pravnih akata. A bez slobodnog izražavanja vlastitog mišljenja nemoguća je, još jednom, nemoguća je, slobodarska politička zajednica.

Cilj je ovog bloga samo jedan: pridružiti se onima koji nastoje potaknuti tranziciju iz neosocijalizma prema političkoj zajednici koja će biti istinski liberalna i istinski tržišno orijentirana.

Taj posao političari nikada neće odraditi sami od sebe.