Hrvatska nema slobodne medije

Činjenica je da Hrvatska nema slobodne medije. Jedan od prvih razloga (uz ograničenu slobodu izražavanja) je štetna rabota vlasti koja poreznom preraspodjelom financira medije i njihov je regulator. Ovdje ne mislim samo na one koji sebe nazivaju neprofitnima, nego i tzv. javne medije, lokale medije, plaćeno informiranje javnosti, povjerenstva, agencije i moralne policije koje sprječavaju konkurenciju i vrijeđaju zdrav razum.

Freedom house

Znamo da su mediji komunikacijski kanal javnosti putem kojega se oblikuje javno mnijenje. Ako se novac političkim odlukama i arbitrarno dodjeljuje medijima, oni se okreću političkom izvoru financiranja koji je lagodan, izdašan i za uzvrat traži tek lojalnost, dok javnost postaje problem koji se nastoji “upristojiti”. Slična je stvar s koncesijama. Da ne spominjemo medije koje osniva država i lokalna samouprava i u njima kadrovira. Međutim, ono što takvi mediji nikako ne mogu imati jest politička nezavisnost. Za politički sistem kojemu se teži, ili bi se moralo težiti, trebaju nam nezavisni mediji koji su na propisnom odstojanju od svake vlasti.

Od države financirani mediji, ili sami državni mediji, oblikuju javno mnijenje selektivnim izborom činjenica i njihovim tendencioznim tumačenjem, a za to postoji lijepa riječ – manipulacija. Političarima nikada nije prvo na pameti javni interes, što god da bio i gdje

god da bio, nego vladanje. Korisno im je radikalizirati političku scenu i stvarati neprijatelje od kojih je pozicija uvijek bolja. Neizostavno se upreže taktika poznata nam iz psihologije zlostavljanja – vrijeđaj i ponižavaj da bi manipulirao. Za viši cilj, obično već spomenuti magloviti javni interes ili uljuđenije društvo, za obranu nacije, tradicije, kulture, za zaštitu slabijih i nezaštićenih, to je opravdano. Stoga javno financiranje medija stvara zajednicu koja je duboko podijeljena. Pa kad se mijenjaju političke opcije čini nam se kako smo pred samim građanskim ratom.

Nadalje, svaki od države financirani medij po inerciji mora zagovarati neku vrstu totalitarizma i samo jedne istine. Jer to je dugoročni osigurač da novac neće prestati pristizati. Takve vrste medija samo deklarativno promiču duh tolerancije, dijaloga i razumijevanja. Poput onih koji im daju tuđi novac, svijet dijele na prijatelje i neprijatelje.

Stvar je i u tome što porezni obveznici nisu dužni financirati ničije životne izbore. Ako je netko odlučio biti novinar, pokrenuti novine i internetski portal, to nije problem cijele političke zajednice. Nismo dužni skupljati novac i davati ga njemu u ruke. To vrijedi i za poljoprivrednika, liječnika, vozača taksija ili bilo koga drugog. Novac s njima razmjenjuje svaki pojedinac za sebe kad zatreba njihove usluge. Što je usluga bolja, kvalitenija, što se više čovjek trudi, što je inovativniji, to je uspješniji, a rezultat je veći broj razmjena.

I zadnje. Tržišne odnose tako financirani mediji proglašavaju velikom opasnošću. Tržište su “podle” korporacije, pa onda bolje da mi upravljamo medijima financirani javnim novcem jer mi smo savjest društva, mi se borimo za marginalizirane, bijedne i sl. Trpjet će na vlasti (kritike su obično benigne i prozirne) bilo koga dok ih se drži što dalje od onih koji bi trebali kupovati njihove usluge. No građanima ipak ostaje samo tržište kao najbolji lakmus za ono što vrijedi ili ne vrijedi. Možda ono to ne čini uvijek brzo, ali boljeg načina nema. Tek otvorena konkurencija, snažno tržište (naše je zakržljalo) s velikim oglašivačkim kolačem i borba za svakog čitatelja ili gledatelja mogu rezultirati kvalitetnim, nepristranim i objektivnim medijima. I političkom umjerenošću. Političko arbitriranje u svemu pogoršava stvari.

Slobodni mediji su preduvjet moderne političke arhitekture gdje služe kao alat kontrole vlasti. Kad su stvari ovako postavljene, mediji služe političarima i zainteresiranim stranama da kontroliraju javnost.

Kako je kod nas toliko toga naopako, naopaka je i teza da će vlasti na ovaj način razvijati građansko društvo u željenom smjeru. Građanskom društvu prvi je zadatak ograničavanje vlasti kako im upravo to ne bi palo na pamet.

Najuzaludnija potraga na svijetu

Ne postoji moralni pojedinac u osobi moralnog političara. U zabludi je politička zajednica koja među sobom traži moralne pojedince da joj budu moralni političari.

Skup je taj previd. Može se izraziti u stopama rasta BDP-a, proračunskim deficitima, visini dugova, broju umirovljenih, nezaposlenih, uhljebljenih itd.

A samo zato što je prostor političkog po svojoj naravi tako koncipiran da moralni pojedinac pretvoren u moralnog političara rezultira nemoralnim čovjekom i političarem.

Ako bi bila riječ o staromodnom suverenu, kao što je to bio car ili kralj, za njega bi se moglo govoriti u relacijama morala, dobrote, širokogrudnosti, razumijevanja, ali i okrutnosti, arbitrarnosti, samovolje itd. Zato kraljevstva i carstva, što su funkcionirala po principu država to sam ja pripadaju povijesti. Suverena danas čine anonimni pojedinci jedne političke zajednice. (Tako bi trebalo biti.)

Dilan

U principu, ovdje je riječ o dva pojma koja se isključuju. Kad političar na funkciji počinje petljati s svojim moralnim nazorima, klizimo prema uzurpaciji vlasti, kad djeluje u skladu s našim ciljevima, pa i protiv svojih moralnih načela, on je samo naš predstavnik, naša produžena ruka i to nas približava našem idealu politike gdje političari samo provode našu volju koju smo pretočili u zakone. Mi među sobom odlučujemo što je moralno ili nije.

Dakle, političar ima činiti samo ono što mu je suveren rekao da čini, ni milimetar više ni manje od toga, bez obzira na sadržaj. Kad ima prostora da u politički proces upregne svoja moralna načela, nešto s političkim sustavom ne valja.

Postoji iluzija da je moral moguće prenijeti na politiku i političare, pa smo se s te strane riješili vlastitih moralnih dvojbi. (Svijet je nepravedan pa ća ga političari popraviti umjesto nas.) Moral je neprenosiv. Ne možemo nekome dati novac i batinu u ruke i reći mu hajde sada ti budi moralan umjesto mene. Izaberemo političare, dademo im u ruke naš novac, neprikosnovenu moć i mogućnost da provode svoje moralne umotvorine. Malo previše, nije li.

Uzmimo da je moralan čovjek onaj koji  djeluje u skladu s vlastitim nazorima za koje može htjeti da postanu opći zakon.  Na primjer, pomaganje siromasima.  Toga su svima puna usta. Pogotovo političarima.

Pa sad  evo primjera kako prostor za moralno djelovanje političara narušava princip političkog. Nakon razornog potresa zajednica je odlučila skupiti novac za most i uspjela je u tome. Most joj je važan. O tome joj ovisi sudbina. Tako su procijenili. Novac je u rukama političara kojemu je povjereno da odradi taj posao. Međutim, političar je taj novac podijelio gladnim siromasima djelujući u skladu s vlastitim moralnim zakonom. Na prvi pogled to bi se moglo progutati. No stvar je u tome da on ima ovlasti da učini samo ono što smo mu odredili da učini. Na političkoj zajednici je da odluči hoće li probleme siromaha rješavati zajedničkim snagama ili prepustiti stvari na brigu pojedincima i njihovim organizacijama.

Kad politički sustav bude tako ustrojen, a u nas to jest slučaj, da ostavlja prostor moralnom djelovanju političara, jao si ga onima koji u takvom političkom sustavu žive. Možemo ih nazvati rogonjama. Odluke koje se na prvi pogled čine moralnima i ispravnima nisu ništa drugo nego obična krađa, sve frca od arbitrarnih odluka, djeluje su u vlastitom interesu, ili interesu onih bliskih vlasti, štite se interesi samoprozvanih manjina na uštrb ostalih, uzima se jednima i daje drugima po bezobraznim kriterijima, itd.

Što se više približavamo idealtipskoj liberalnoj-demokraciji, to se mogućnost transformacije moralnog čovjeka u moralnog političara približava nuli, ništici. Zato je školsko podučavanje da treba imati više vjere u političare kao nositelje političkih programa izravan posao protiv zajednice i njezine budućnosti. Socijalistička podvala. Suvremeni politički sustav zamišljen je drukčije: što manje toga dati u ruke političarima i neprestano ih držati za gušu. Čvrsto.

Majka svih reformi

Tvrda i neupitna koncentracija vlasti, od koje Republika Hrvatska pati od osamostaljivanja, a koja je tek doživjela pomak od koncentracije u rukama predsjednika republike prema koncentraciji u rukama predsjednika vlade, kao izravnu posljedicu ima raširene, i ako ovako ostane, nerješive probleme nepotizma, klijentelizma, korupcije i selektivne primjene zakona. Sve to čini zemlju neefikasnom, zaostalom, ukočenom i zaduživanje koncentriranoj moći ostaje jedini put održavanja privida stabilnosti.

acton

Institucionalni dizajn koji omogućuje da vlast bude koncentrirana u rukama jedne osobe, i još nekolicine trabanata, kako je to slučaj u Hrvatskoj, postaje sjecište korporativnih, kronističkih, stranačkih i inih moći. Formula je jednostavna – vlast ovisi o njima, daje ustupke i zauzvrat dobiva podršku. S tih strana dolazi fatalistička mantra kako se ništa ne može promijeniti i da je status quo naš jedini mogući izbor. Jer reforme nužno moraju razbijati postavljene razine i sklopove moći i stoga su praktički nemoguće.

Dakle, pred nama ostaje otvoreno pitanje i izbor na koji način uopće sagledati princip vladanja: da li u politički sustav ugrađivati sistem provjera, kočnica, ravnoteža i onemogućavanja donošenja odluka bez privole drugih legitimnih aktera političkog procesa i tako ograničiti zasad koncentriranu moć ili smo dovijeka osuđeni na današnji izbor u kojem je sve ovako čvrsto u rukama jedne vlasti, homogene, nekontrolirane i prema kojoj je svaki otpor nemoguć.

Stranačka poslušnost, unutrašnja stranačka nedemokratičnost, efikasno suzbijanje i samih naznaka frakcija, u pravilu daju čvrste većine u parlamentu, što mu uvelike dokida moć.  Ustaljenim pravilom derogiranja zakonodavnih ovlasti na instituciju vlade parlament sam sebe u potpunosti degradira i čini sasvim nebitnim u procesu donošenja odluka.

No moguće je zamisliti i nešto drukčije na ovome svijetu. Lakmus je jednostavno ono čega se  naši politički akteri najviše užasavaju, kao na primjer  uvođenja jednog sitnog zareza, malene kočnice koja se naziva predsjednički veto. Predsjednik republike ima u svom krilu snažan legitimitet, bira se na direktnim izborima, no opravdano je pitanje čemu to kad u političkom sustavu predstavlja toliko malo? 

Prošle godine oformljena je ustavna komisija koja je sramežljivo prozborila o tome da bi se možda moglo ići prema ugradnji  u politički sustav nekih sramežljivih elemenata povjera i ravnoteža i da bi se predsjedniku dalo ovlast da poneke zakone može vratiti na dvotrećinsko izglasavanje u parlament. Koliko god to bilo malo, i predsjednik republike i parlament jednim potezom dobili bi na značenju. Međutim, taj je ustavni prijedlog negdje nestao, zapeo, ušutio.

Demokratsko tijelo možda i može izabrati moralnog političara, no koje su nam garancije da će takav i ostati? Smijemo li se uzdati samo u riječi, sliku i obećanje? Koliko li nas je takvih već iznenadilo.

Političarima u izvršnoj vlasti treba ograničiti moć. Što oni imaju manje moći, to mi imamo više slobode. Dobro su poznati načini da se to napravi. I o tome treba otvoriti javnu raspravu.

To je majka svih reformi. 

Muke po regulaciji

Danas postoji svojevrsni konsenzus oko toga da je Francuska revolucija izbila zato što je politički okvir bio preuzak, previše rigidan i staromodan za ekonomsku i društvenu dinamiku onoga vremena – ona ga je jednostavno prerasla. To se nije dogodilo odjednom – bila je to slagalica s mnogo dijelova koja je u jednom trenutku počela funkcionirati po svojim pravilima. Ta cjelina može se sagledati iz današnje perspektive.

Povijest se ne ponavlja doslovno, no pokoji obrazac možda se može transponirati. Dakle, ovdje je riječ samo o detalju, a gdje mu je mjesto i koje mu je pravo značenje u kotrljanju povijesnog kotača, o tome bi bilo pretenciozno govoriti.

Airbnb kad je u pitanju smještaj, ili Uber kad je u pitanju prijevoz, inovativnošću su promijenili ustaljene načine dolaska do usluge. Međutim, inovirali su i samu uslugu, koja je dosad sva bila državi lako doseziva, i po potrebi stavljana pod nadzor. No ovi pionirski servisi pokazuju nam da je nadzor naspram tehnologije staromodna stvar koja ostavlja puno prostora za inovaciju. Nedvojbeno je došlo vrijeme kad će se do jučer nepoznata vrsta ekonomske aktivnosti (sharing economy) dramatično širiti, ulaziti u nova i nova područja svakodnevnog života i integrirati se u razne niše tržišnih odnosa. Sve što vlasti protekcioniraju rigidnom regulativom, očigledno ostavlja mnogo prostora pametnim poduzetnicima da se pojave s kvalitetnijom i jeftinijom uslugom koja vlasti istiskuje iz tržišnih odnosa.

regulacija

Vlasti se inače kunu u inovacije, poreznim novcem potiču inovatore, osnivaju agencije, organiziraju sajmove i nagrađuju nove vrste robota, šarafa i vješalica, jer za vlast je tehnika jedino polje inovacija. Vlasti ne potiču inovativnost koja bi imala za cilj razbijanje monopola, što su pod njezinim patronatom, ne bi li građani imali jeftiniju i bolju uslugu. Bit će nam zato zanimljivo gledati kako će vlasti ostajati nemoćne i češkati se iza uha kad bude u pitanju obrazovanje, zdravlje ili nešto dvadeseto. Tvrtke su jednostavno počele iskorištavati činjenicu da čovjek želi izbjeći nadzor nad svojim vremenom, da pogotovo želi izbjeći prisilu nad svojim novcem u novčaniku.

Otpora će biti, kao u slučaju francuske prijestolnice gdje su ljudi počeli zaobilaziti restorane i okrenuli su se dogovaranju i objedovanju u privatnim stanovima. Pokazuje nam to koliko se stvari na tržištu brzo mijenjaju i koliko su nepredvidljive. Očito je da su ljudima restorani skupi, vjerojatno već i dosadni, više pripadaju u prošlo stoljeće nego u ovo koje trošimo. Internet, pametni telefoni i bezgranična mogućnost komunikacije otvorili su do jučer nepostojeći način uživanja u jelu: ljudi koji se ne poznaju dogovore se preko ovog ili onog servisa, povežu s nekim manje ili više poznatim kuharom i u njegovom stanu objeduju vrhunsko jelo za trećinu restoranske cijene. A svaki stan na ovome svijetu može poslužiti kao maleni restoran, zar ne?

Reakcija onih koji imaju ustaljene restoranske biznise nije neočekivana – ona je dramatična u prizivanju države da regulira (u stvari zabrani) novi način objedovanja, da zaštiti promet u restoranima i da na bilo koji način stane na kraj ovoj praksi koja ih ugrožava. Argumenti su iz poznatog arsenala – nezakonitost, siva ekonomija, porezi, higijena, sigurnost, kvalifikacije. Zaobilazi se gotovo sve što je država nametnula njihovim biznisima, a zbog čega im cijene i jesu pod nebom.

Zasad znamo da država brzo regulira, ako se napravi dovoljno veliki pritisak: potegnu se poluge, nađu veze i nekoliko puta drekne na pravom mjestu. Budući da su posvuda olabavljeni, ili su razoreni, unutrašnji ili vanjski mehanizmi koji bi bili na putu vlasti da napravi što joj padne na pamet, tehnički se to brzo dade izvesti.

Međutim, kako regulirati slobodu ljudi da se dogovaraju i usklađuju zajedničke interese? Jer ovdje više nije u pitanju tradicionalna vrste gospodarenja, gdje se država može lako uplesti, nego se treba zagrepsti u fundamentalne slobode i državi praktički nedostižne sfere komunikacije i akcije ljudi koji se međusobno ne poznaju. 

Mislim da nismo daleko od toga da, barem kod nas, sharing economy bude proglašena velikim zlom, koje se protivi javnom interesu i izjeda radna mjesta. Međutim, teško je  vjerovati da bi se iz toga mogla izvući legitimnost propisivanja drastičnih kazni, u ovom slučaju za privatna druženja u privatnim stanovima, obveza traženja dozvola za proslave rođendana ili gledanje utakmica u vlastitom stanu. To bi za etatiste vjerojatno bio kobni zalogaj. Tko bi to trpio?

Kako država štiti

Evo kako na papagajsko novinarsko pitanje prošle godine odgovara Neven Antičević, vlasnik Algoritma, jedne od naših najvećih i najboljih izdavačkih kuća:

N: Kakvu bi, dakle, država kulturnu politiku trebala voditi?

N.A.: Već sam i prije govorio da država ne bi trebala financirati nakladnike, da je to krivo, da taj sustav subvencija, stimulacija, otkupa… da je on inherentno pogrešan. Nama to ne treba, nama trebaju uvjeti da možemo knjigu prodavati i proizvoditi, nama treba bogato stanovništvo, nema ne treba pomoć od države i mrvice koje će nam ona davati sa svog stola od poreza koje su u konačnici uzeli od nas.

Izdavačka branša je u komi, broj izdanja se prepolovio, knjižara je sve manje, a i sve su manje i sve praznije.

knjige

Shema po kojem je država kumovala ovom problemu i zapriječila razvijanje tržišta knjiga stara je stvar. Najprije lijevi hrvatski intelektualci grakću kako je hrvatsko tržište glupo i da su hrvatski građani glupani koji će kupovati samo bezvrijedne knjige i traže od države da nešto poduzme kako bi se opametilo građane i tržište. Država uskače subvencijama i počinje određivati što će se izdavati i po kojoj cijeni – izdavači se automatski okreću najboljem kupcu i onome što on traži. No kad država počinje zatvarati slavinu štiteći svoju guzicu, izdavači ostaju na vjetrometini, odbačeni i uništeni, jer ih devedeset posto nije orijentirano na ono nešto malo zdravog tržišta knjiga, ne znaju što se na njemu događa, ne znaju što bi moglo trebati, jer se jednostavno nisu razvili u tom smjeru.

Ne treba govoriti koga lijeva intelektualna elita i njihova birokracija okrivljuju.

Što danas znači biti liberal?

U članku o velikom peruanskom piscu, nobelovcu i liberalu M. V. Llosi, pisac M. Jergović pita što to zapravao znači biti liberal i postoji li liberal tamo gdje nema demokracije. Pisac drži kako je demokracija nužan preduvjet liberalizma. Jergovič o demokraciji veli sljedeće:

A demokracija, kao što znamo, nikad i nigdje nije samo vladavina u ime većine, nego je demokracija vladavina za dobrobit manjine (što god tu manjinu predstavljalo), i za svakoga najiščašenijeg pojedinca. Kada bi demokracija bila samo vladavina u ime većine, fašizam i nacionalsocijalizam bili bi ideali demokracije.

Krenimo od liberalizma. S pojmom liberalizma doista je danas mnogo problema. Istina je da se imenom liberal kite kojekakvi čudaci i ideologije koje su sve samo ne liberalne, progresivni ljevičari komunitaristi pogrešno se nazivaju liberalima, što je sve svakako dio problema koji se pokušava prebroditi novom terminologijom, no je li to išta promijenilo sam liberalizam, pa onda i liberala u pravom smilslu te riječi. Ne. Liberalizam je zatvorena cjelina. Pokazuje se da nije bilo ništa drugo nego iluzija da će se otkidanjem komada te cjeline stvoriti raj na zemlji. Ostalo je izvrtanje teza i prišivanje liberalizmu svih tih silnih i poraznih posljedica državnih i naddržavnih intervencija i regulacija.
Najprije treba reći da je liberalizam prije svega politička filozofija. On nije grana etike niti je društveni projekt niti je recept za samopomoć, niti on ikoga odabire da mu mije ruku. Njegova je prva namjera uspostava slobodarske, individualističke i pravedne političke zajednice. Sloboda je temeljni kriterij liberalizma, ali ne kolektivna sloboda (kao ona nacionalistička), koja u sebi uvijek sadrži neku vrstu prinude ili obveze na šikaniranje, već indvidualna sloboda, sloboda one najmanje manjine na ovome svijetu, pojedinca, od bilo kakve prinude, pogotovo one političke. Liberalni skepticizam prema vlasti ima svoje snažno povijesno utemeljenje – vlast je uvijek naginjala tome da uzurpira slobode pojedinca. U tome je treba spriječiti – pojedinac je najbolji sudac u svojim stvarima. Zašto bi itko ikoga prisiljavao da čini ono što ne smatra da mu je interesu. Vladavina prava, (što se danas brka s pravnom državom) viši su principi i vrednote koje čine posezanje vlasti u individualna prava nelegitimnima.  U liberalnoj državi se mogu se  donositi zakoni koji poništavaju naše pravo da posjedujemo stvari i njima raspolažemo kako mislimo da je najbolje. Pogotovo je nezamislivo da se identificira neka skupina koja dobiva posebna prava ili joj se ona oduzimaju kao kolektivu – to je sasvim u suprotnosti s liberalizmom. Vladavinom prava ograničava se država i stavlja u  okvire u kojima djeluje. Dakle, koncept vladavine prava nije ograničen samo na formalno poštivanje zakona i ustava, već zahtjeva da oni imaju određeni sadržaj. Njezin je zadatak da štiti, život, individualnu slobodu i vlasništvo. Pravna država provodi zakone bez obzira na njihov sadržaj. Slobodno tržište je odraz individualnih sloboda. Spontani red koji se zbiva dok ljudi surađuju i komuniciraju jedni s drugima otklanja potrebu svake intervencije. Sklonost ljudi na suradnju i pomaganje mnogo je bolja podloga za rješavanje problema od države. A preduvjet liberalnog svijeta i svega spomenutog jest mir. A mir među ljudima i zemljama postiže se samo slobodnim protokom robe, novca i ljudi.

Mjesta za državu u svemu ovome veoma ja malo. Ona je samo naš servis koji nema što petljati po društvenoj dinamici niti je bilo kuda i kamo usmjeravati. Budući da državi dajemo određenu moć kako bi bila djelotvorna, ona će nužno u svim tim procesima djelovati arbitrarno te s jednim nepravdama krpati druge.

Usto, iz raznih razloga država uvijek nastoji proširiti svoj prostor moći,  a da bi u tome uspjela najprije mora pregaziti liberalna načela opsega vlasti, koja traže minimalnu državu, državu koja se bavi obranom, zaštitom vlasništva i očuvanjem mira, i ograničenu državu, ograničenu u smislu da je sam politički sustav tako ustrojen da većina ne može tlačiti manjinu, da je država ta koja štiti, a ne propisuje, Sustav kočnica i ravnoteža u ustroju vlasti iznimno je važan. Uvijek mora biti netko tko preispituje političke odluke i zakone i može zaustaviti njihovo donošenje i provođenje. (Na primjer, zbog uzurpatorskog pravila delegiranja, Vladu RH nitko ne može spriječiti da u jednom danu poluprivatnom poduzeću potpiše garancije u vrijednosti od 210 milijuna kuna i uredbom propalo poduzeće (mislim na Imunološki zavod) ugura u mrak proračuna, a koje će tijekom godina napraviti također stotine milijuna štete. A takvih vladinih odluka imate koliko hoćete. Poduzeća i agnecije Vlada osniva ovisno o jutarnjoj inspiraciji i onda ih hrani javnim novcem.)

John-Stuart-Mill

Za odnos liberalizma i demokracije preporučujem knjigu upravo takvog naslova N. Bobbia: Liberalizam i demokracija. Ukratko, između liberalizma i demokracije postoje nemali problemi. Demos djeluje najčešće emotivno, lako ga se zavodi i sklon je tražiti rješenja koja se protive temeljnim postavkama liberalizma. Liberali su bili i ostali poučeni grčkim demokratskim iskustvima. Jedan od najvećih liberala devetnaestog stoljeća, Lord Acton, ovako je pisao o atenskoj demokraciji:

… pouka njihova iskustva ostaje za sva vremena, jer nas uči da je vlast cijelog naroda, pa bila to vlast i najmoćnije i najbrojnije skupine, zlo iste vrste kao i neograničena monarhija i iziskuje, gotovo iz istih razloga, institucije koje će je braniti od nje same i koje će održavati trajnu vladavinu zakona nasuprot arbitrarnim revolucijama mišljenjima.  

Evo što kaže Alexander Hamilton:

It has been observed that a pure democracy if it were practicable would be the most perfect government. Experience has proved that no position is more false than this. The ancient democracies in which the people themselves deliberated never possessed one good feature of government. Their very character was tyranny; their figure deformity.

Grčka je demokracija propala u onom trenutku kad je demos shvatio da može pogaziti svako ograničenje. Ponovno Lord Acton:

Iz toga je slijedilo da suvereni narod ima pravo činiti sve što je u njegovoj moći i da nije obvezan nikakvim pravilima o dobrom i lošem, nego samo svojim vlastitim sudom o svrsishodnosti nekog postupka. U jednoj nezaboravnoj prigodi okupljeni Atenjani izjavili su da je čudovišno pokušavati ih spriječiti u tome da čine to što im se svidi. 

Liberali su itekako svjesni kakva zla demokracija bez ograničenja što ih liberalizam ugrađuje u politički sustav može donijeti. Konstitucionalizam i federalizam liberalni su odgovori na  nezaobilazna demokratska uzurpiranja individulanih sloboda.

Danas možemo reći da su se njihova strahovanja obistinila – liberalno načelo jednakosti pred zakonom, koje liberali nisu mogli i ne mogu izbjeći, koje je ugaoni kamen liberalne filozofije, za sobom je povuklo široku demokratizaciju, na koncu liberalizam došao glave i učinilo od države arbitrarnu mašineriju. Liberalne institucije su prežvijele (predstavljanje, trodioba vlasti, ustav, izbori i smjenjivost vlasti itd.), ali ne i njihov pravi smisao. Prava pojedinca su pretvorena u prava ranjivih skupina i manjina. Suvremeni nazovi-to liberalni teoretičari iz petnih žila, poput W. Kilmilke, upinju se takve konstrukcije prikrpiti liberalnoj teoriji, spojiti nespojivo i tako im dati legitimitet. No komunitarizam uvijek stoji nasuprot liberalizmu. Nema tog tvrdog liberala koji bi imao dobrih riječi za takvu vrste kolektivističke demokratizacije.

Pa znači li demokracija doista zaštitu manjinskih prava, kako kaže g. Jergović. Ne, ne znači. Upravo suprotno. Razarajući liberalne postulate individualizma, slobode, relativizirajući vlasništvo, detektirajući ove i one, ona ih uglavnom ugrožava otvarajući otrovan prostor mržnje. Jer ne ugrožava li demokracija slobodu onih “jedan posto bogatih”? Jesu li to demoni čiji su sloboda, život i vlasništvo manje vrijedni od naših i zar se prema njima ne slijeva nezaustavljivi val mržnje? Demokracija bez liberalizma odabire i štiti arbitrarno, u skladu s trenutačnim emotivnim vrednotama većine ili manjine, ako se uspije nametnuti. Danas jedan posto, sutra neki drugi, treći. Jer demokracija poznaje pojam tolerancije, iz kojeg se praktički razvio liberalizam, samo u negativnom smislu – obično  kao nultu toleranciju prema svemu što nije na njezinoj agendi, u čemu i jest sjeme demokratskog šikaniranja različitih i mržnje. (Mrze se skupine,  pojedinci obično samo zavide jedni drugima.) Demokrati zato nisu tolerantni prema slobodi govora – u ime kolektivističkog općeg dobra oni je nastoje ograničiti i kazniti. Nisu tolerantni prema tržištu, nisu tolerantni prema slobodi obrazovanja, prema vjerskoj različitosti itd.

Demokratski socijalizam i demokratski nacionalizam forsiraju demokraciju kao polje ostvarivanja svojih ideja, njihov je izum stranačka poslušnost, podjela na mi i oni, mržnja je njihova alatka. Tolerancija prema različitom i suprotnom ne postoji i stoga im je liberalizam prvi protivnik. Demos je tolerantan samo uvjetno – ako ste dio gomile u pravom trenutku i na pravom mjestu. Liberalna ideja predvidljivosti onog što vlasti mogu i smiju učiniti je sasvim gurnuta u stranu. Tako nam je ostalo samo apeliranje na arbitrarnu vlast da nešto mijenja, ukazivanje na paradokse i osjećaj nemoći.

Liberalizam bez demokracije možda i jest nepotpun, no demokracija bez liberalizma je tiranija (u kojoj čak je čak i pisac doveden u situaciju da traži ograničenje slobode govora). Upravo zbog toga se politički sustav zapada mora vratiti idealima liberalizma i individualizma, kako bi ime kojim se kiti, liberalna demokracija, dobilo svoj pravi sadržaj.

Iz svega napisanog vidimo kako je krajnje pogrešno liberalizam svoditi na ideologiju koja zagovara samo velike poduzetnike, bogaćenje bogatih, krupni kapital i banke, ili kao što g. Jergović zaključuje nakon što je pročitao Llosinu memoarsku knjigu Riba u vodi da “liberalizam ne počinje niti s bankama niti sa slobodnim poduzetništvom”. I ovdje je piščeva intuicija na dobrom tragu:

Nešto je jako krivo u pretvaranju liberalizma u pogrdu. I to je, kao i koješta drugo, simptom propasti ili barem krize demokracije u nekome društvu. Samo što liberalna ekonomija nema smisla bez liberalnog društva. Srođena s fašistima na vlasti ona je suptilniji oblik robovlasništva. Liberalizam je sveobuhvatan pojam, koji se širi od građanina preko otvorenog društva do slobodnog tržišta. Nema liberalizma iz kojeg su neki, ili iz kojeg je nešto, izuzeto.

Ovdje se može dodati kako je liberalizam politička filozofija kojoj je osobno vlasništvo i tržišna utakmica samo jedan od logičnih posljedica individualnih sloboda, kao što je to i sloboda govora, vjerovanja, okupljanja, minimalne i ograničene države, države koja je slijepa na nacionalnost ili kulturnu pripadnost svojih građana. Socijaliste i nacionaliste, te dvije velike komunitarističke ideologije koje se promoviraju kroz demokraciju, koja je svaka oprečna liberalizmu, takvi postulati negiraju.

Zato povezivati liberalizam s diktaturama, Pinochetom, uzurpacijama i fašizmom pokazuje ili lošu informiranost ili zlonamjernost. Ako ponegdje i poneko preuzima liberalne insitucije što ih je zamislio liberalizam ili provodi pokoje ideje koje su dio liberalne misli, to ne umanjuje njegovu dorečenost, to ne dovodi u pitanje krajnji politički cilj svakog liberala – zaštitu svakog pojedinca od uzurpacije vlasti. I upravo to znači biti liberal danas.

Socijalistički čovjek – kradljivac s mjerom

Jedan projekt i žmirenje na oba oka

Od  2014, u tijeku  je čudnovato čedan znanstveni projekt koji istražuje socijalističkog čovjeka, zapravo svakodnevicu socijalizma i kako je ona utjecala na potrebe i ponašanje ljudi. Na riječkom sveučilištu postoji i predmet Socijalistički čovjek: jugoslavenski slučaj, koji studente podučava, dakle, socijalističkom čovjeku s ovih prostora. Pogledom na popis literature tog predmeta lako možemo dobiti sliku o čemu je riječ.

Evo što se kaže u programu predmeta Socijalistički čovjek: jugoslavenski slučaj:

Na temelju političke, gospodarske, društvene i kulturne povijesti oblikovanje novoga čovjeka za novo društvo moguće je pratiti od njegova ili njezina djetinjstva do umirovljenja, u trenucima radnog i slobodnog vremena, u ulozi stvaratelja i primatelja novih običaja i kulturnih obrazaca, od teorijskih ideala do uspješne ili upitne prakse, od formativne poratne faze do djelomične dekonstrukcije u osamdesetim godinama.

I u knjizi Pronađeno blagostanje: Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih, kojoj je autor voditelj gorespomenutog projekta i nositelj kolegija Socijalistički čovjek, manje-više otvoreno se zaključuje kako su natruhe kapitalizma pokvarile dobro začeto dojenče.

Tako mu svega, zar je socijalistički čovjek bio rođen. Marx je bio u pravu?

A što kaže Marx?

Svaka “poštena” politička filozofija ima svoj pretinac koji krasi ime ljudska priroda. Ona bude osnova s koje se ide dalje u stvaranje zatvorene ideologije. Marx je odredio da je ljudska priroda dvojaka: ima svoj fiksni dio, nagone, potrebu za jelom i pilom i sl, te drugi dio koji ovisi o okolnostima, o proizvodnim odnosima i sustavu u kojem čovjek živi. Tako je zaključio da kapitalizam od čovjeka stvara potrošača. Iz toga proizlazi da neka druga vrsta poretka neizostavno stvara drugu vrstu čovjeka.

Ova zla namisao da sustavi oblikuju ljudsku prirodu bila je temelj diktaturama i zločinima kakve svijet do tada nije vidio. Socijalizam/komunizam trebao je stvoriti čovjeka sebi po mjeri.

Pa je li slučajno što u dvanaest točaka, koje će istraživački tim tri godine pretresati, nekim slučajem nema one koja bi dala odgovor na pitanje kakvog je čovjeka stvorio socijalizam (a ne procesi liberalizacije), i može li se s takvim čovjekom graditi liberalna demokracija i tržišna ekonomija.

Superman
Socijalistički nadčovjek? Malo sutra!

 

Neke stvari su neugodne, ali istinite

Neke stvari u životu su neugodne i neugodno ih je sebi priznati. Pogotovo ne za one koji su nam najbliži. Ali istina je istina, svi je vide i znaju, ali se prave da je nema. A istina je da socijalizam uništava ljudsku moralnost, neosocijalizam je dokrajčava.

Krenut ću zato od svojih. Majka je radila u zdravstvu. Neprestano je kući dovlačila vrećice s medicinskim materijalom, malo, da se nađe, u apoteci je imala vezu da uzme nešto na pokoji neiskorišteni recept itd. Otac se pravio poštenjačina, no ipak je maznuo pun kamion cijevi dok se bavio prijevozništvom. Maznuli bi ih neki drugi koje nije podnosio i tako još i danas hrđaju na našem dvorištu.

Djed je bio poslovođa u dućanu. Od prometa dio je uzimao sebi, dio ostavljao poduzeću.

Drugi djed i baka mi podučavaju kćeri da smiju krasti tuđi kukuruz za kuhanje – ne previše, koliko stane u ruke. Nevjerojatno sam im blesav što to ne dopuštam.

Susjed je bio trgovački putnik. Priča mi kako se u socijalizmu sve moglo. Imao je kolegu iz druge republike s kojim je izvodio makinacije. Jednu balu platna su fakturirali jedan drugome nekoliko puta, svi su bili na dobitku, a bala stalno na mjestu. Da, nekada se moglo i svega je bilo.

Tko se je živjelo, bio je to način života. Oni koji su radili u dućanima prodavali su svoju robu, oni koji su radili u gostionicama svoje piće, oni iz željezare bili su puni čavla i drota, oni koji su radili u kuhinjama doma su uzimali meso i luk, oni koji su u zadrugama vozili traktore i kamione vozili su i sebi i uvijek su imali osobne rezerve nafte, kondukteri nisu izdavali karte, a uzimali su novac, sveučilišni profesori su prisvajali knjige, maleri boju, kožari kožu, električari žice i osigurače i tako u nedogled.

Socijalizam je postigao samo to da se krađa smatrala normalnom, da se uzima nešto s posla je bilo kako dobar dan, nitko na to nije obraćao pažnju i smatrao lošim. Normalno je sve to i našim istraživačima, normalno je baš kao što puše vjetar ili pada kiša.

13. Može li se lošim postupcima postići krajnje dobro

Poremećaji što su nastali otimanjem, pljačkom, ubojstvima i protjerivanjem u vezi titulara vlasništva, u SFRJ jesu stvorili posebnu vrstu čovjeka, socijalističkog čovjeka – kradljivca s mjerom.

Može li se radničko samoupravljanje podvesti pod vlasništvo radnika nad sredstvima za proizvodnju, da se izrazim tom terminologijom, kao neka vrsta dioničarstva. Ne, jer dionice jednostavno treba platiti, a ono što je plaćeno traži odgovornost.

U socijalizmu sve visi u zraku – radničko je, pa je kad treba državno, često od centralnog komiteta, kad su problemi preveliki, onda je ničije.

Ljudi su se brzo prilagodili novom stanju stvari i razvili posebnu vrstu moralnog koda. Socijalzam je tvrdio da je vlasništvo nepotrebno, no ljudi su smatrali drukčije. Zato su prisvajali stvari, uglavnom ne previše i preočigledno, jer kad bi se prevršila mjera, postojala je mogućnost nelagode.

Odgovor našeg dobrog, starog Šenoe na točku 13.

Ne može.

fagin
Previše Fagina u maloj bari

 

Država blagostanja krenula dobrim putem

Ako se u ovoj zemlji može pročitati tisuću i jedna zabluda o ekonomiji i politici, o državi blagostanja može se pročitati milijun i jedna: promašuju jezičari, novinari, još novinariwannabe znanstvenici i njihovi mentori koji javni sektor i spolnu jednakost trpaju u državu blagostanja, koja čak predstavlja i kulturno nasljeđe (rektor za to daje nagradu!), a o političarima de se i ne govori,

Bio ili ne čovjek njezin obožavatelj (ja nisam i držim je pogrešnim konceptom koji otvara previše pitanja bez dobrih odgovora, čega sam se dotaknuo tu i ovdje, kao i J. Galt,  premda promjene koje je zahvaćaju daju neku malu nadu), ali kad se krene u lamentiranje o njoj, trebalo bi se barem pošteno, nepristrano i hladne glave informirati o osnovama onoga o čemu se govori, o pokojem pojmu kao što je indeks dekomodifikacije, različitim tipovima (konzervativna, liberalna i socijaldemokratska država blagostanja),  pa i pogledati pokoji graf SOCX-a, kao na primjer ovaj:

SOCX2014_Figure1Web_EN

ili ovaj

Total_as gdp

pa da se ne govori da se nešto razgrađuje, propada ili da je u krizi, jer to naprosto nije istina. Očito kad se želi ispasti pametan, onda se izlane da je država blagostanja u krizi i da ju je uništio kapitalizam ili fantomski neoliberali.

Da bismo nešto i negdje nazvali državom blagostanja moramo imati ispunjena dva osnovna preduvjeta koji se zovu kapitalizam i liberalna demokracija. Ona je nastala, živi i preživljava na ta dva temelja. Ne postoji država blagostanja koja se podiže na temeljima socijalizma i čupati je s korijenjem iz njenog humusa znači za nju trenutačnu smrt.  Oni što se njome bave najradije je definiraju određenim programima koji su usmjereni na siromašne, nemoćne i one koji nemaju od čega živjeti (tu se može svašta prigovoriti, jer odavno je ona nadmašila samu sebe pa dobrostojeći u pravilu bolje prolaze nego siromašni, ali neka bude), a ti se programi granaju u devet osnovnih pravaca: mirovine, zdravstvo, davanja za obitelji (čuvanje djece, porodiljni i sl.), doživljenje, stanovanje, izdaci za nemoćne (bolovanje i sl.), naknade za nezaposlene, aktivne politike zapošljavanja (mladi, invalidi) i kojekakva ostale novčane pomoći za one ispodprosječnih primanja. Programi su razrađeni u svakoj zemlji na različite načine (kao npr. mirovinski koji su negdje još uvijek samo PAYG, negdje stupovi, negdje kombinacija), skupi su i građani ih financiraju s gotovo trideset posto onog što u jednoj godini zarade.

Dakle, u državu blagostanja ne spadaju ni obrazovanje, ni posebnim zakonskim rješenjima doživotno osigurana nepotrebna radna mjesta u javnoj upravi, gradnja nepotrebne infrastrukture, javna poduzeća, državni monopoli (nacionalna blaga koja su kao nacionalni interes), silno zakonodavstvo koje se dotiče radnika, potrošača, manjina, obrazovanja, kulture, poljoprivrede, turizma itd. Sindikati koji se busaju da su njezini čuvari, kao na primjer ovaj u Petrokemiji, imaju veze s državom blagostanja tek u tome što podrivaju ekonomske temelje koji je financiraju.

Dakle, čitav niz javnih politika za koje se tolikima čine da jesu, ipak ne spadaju u domenu države blagostanja. Velika većina njih spada u neosocijalističku devijaciju čija je podloga uvjerenost da političari kad budu izabrani na svoje funkcije automatski postaju pametniji od građana, tržišta i sebe samih od prije nekoliko dana. Žilava je ta misao kako će vlada dizati kredite i izdašno se porezno potfutravati, pa onda nešto u redistribuciju, a nešto u investicije preko javnih poduzeća, koja će davati profit, što će onim građanima koji to žele omogućiti da budu pod njezinim skutama zaštićeni od npr. tržišta rada. U državu blagostanja spadaju davanja kad ostanete bez posla, ali ne i na silu čuvanje radnog mjesta kod državnog ili privatnog poslodavca kad za to nema osnova, jer to spada u socijalizam.

Pa da zaključim – država blagostanja uopće nije država, a kamoli država iz koje je kapitalizam protjeran, ili u kojoj ga moralni političari drže za gušu braneći narod, gdje svi su jednaki u bogatstvu i gdje teče med i mlijeko. Država blagostanja je sintagma iza koje se krije određeni broj programa koji se financiraju onime što je danas još ostalo od zdravog kapitalizma. Države se, ako žele, mogu za nju zaduživati i staviti si omču oko vrata ili mogu sanjati socijalističke bajke o sveprisutnoj državi dadilji koja će se financirati rastom što će ga izmišljati ista ta država putem planske privrede.

Na koji način starenje stanovništva, demografske promjene ili tehnološki iskoraci utječu i što donose državi blagostanja mnogo je pametnije i svrsishodnije pitanje nego uporno i besmisleno ponavljanje floskula o neoliberalizmu, te podmetanje neosocijalističkih iluzija da će država svojim akvizicijama financirati državu blagostanja. Neće to tako ići.

Država blagostanja se prilagođava, mijenja i transformira, to je cijela istina. Da li se i koliko kome taj pravac transformacije sviđa, e to je nešto sasvim drugo. S državom blagostanja događa se jednostavno ono što je neizbježno i njezino otvaranje prema tržištu je nezaustavljiv proces. Opsežna i agresivna redistribucija putem poreza i doprinosa više nije jedini način njezina financiranja. Premda je sad prepuna kvzi tržišnih rješenja i prinudnih privatnih investicija, smjer je jasan – pojedinci i obitelji sve će više sami brinuti za svoju starost ili zdravlje.

Privatno-2

Kočenjem ovih procesa i promjena koji zahvaćaju državu blagostanja najviše gube oni koje kao štite kojekakvi populisti, manipulatori i neznalice.

Nacionalizam naš svagdanji

prvaši

Nacionalizam proizvodi ratove, upropaštava narode, suprotnost je modernoj individualističkoj državi, on manipulira, napada, zastrašuje, prebire, izdvaja, sortira, odstranjuje, čisti, proziva, mrzi, protjerava, netrpeljiv je, isključiv, frustriran i agresivan, zaglupljuje, kratkovidan je i nepametan.

Kad ta antivrednota dobije svoj izraz u zakonima, onda se takva država naziva antigrađanskom, antiliberalnom i nemodernom.

Ako od ičega dobijem fraze (osim socijalista kad mi krenu trubiti da mi je država nešto besplatno dala ili omogućila) onda je to nacionalizam i kad mi vampiri koji mrze svoje prve susjede krenu popovati o velikoj naciji i njezinim povijesnim dostignućima, koju sam ja obvezan voljeti, a ljubav pokazivati tako što ću podržavati i financirati one koji tom ljubavlju manipuliraju i uživaju na vlasti trošeći moj novac kako im se svidi i ograničavajući mi slobodu na najmaštovitije načine. Umovi su im po defaultu podešeni na odvajanje pravih Hrvata, s kojima se onda vlada nad onima koji kao nisu pravi, i svima ostalima, koji imaju biti kuš.

Ja kao nisam pravi Hrvat jer držim da država ne smije imati pojma tko su, koliko su visoki, koji broj cipela nose, čime se bave, kako se zovu, kojoj kulturnoj zajednici pripadaju njezini građani i da nijedan zakon ne smije biti donijet po tim osnovama. Zakon treba biti jednak za sve ljude.

A kod nas sve suprotno – nacionalizam je jedna od prvih odrednica i osnova ove države, kao takva je čak konstituirana kao politička zajednica u kojoj žive Hrvati, a svi ostali su ponizni gosti.

Ljudi, naravno, imaju pravo govoriti i misliti što ih volje, busati se u prsa, nosati znakovlje koje im se sviđa, pjevati što misle da trebaju, ali kad ovakve stvari budu ugrađene u zakone i pravilnike, onda je pakao blizu.

Bio sam, nema dugo, sa svojom djevojčicom na upisu u prvi razred državne škole. Upis se svodi na birokratsku besmislicu popunjavanja formulara i nosanja papira s jedne u drugu prostoriju. Premda njezin otac ima veoma loše mišljenje o državnom školstvu i najrađe bi plakao zbog uzaludno potrošenog vremena, zlostavljanja i patnji koje će mi dijete prolaziti narednih godina – nemamo izbora. Već mi od toga tamo kipi u glavi, a onda u tim formularima pitanje koje je nacionalnosti vaše dijete. Nema pitanja koje su joj sklonosti, kako joj ide matematika, da li lijepo pjeva ili crta, koliko brzo trči, zna li već koji strani jezik, nego koje je nacionalnosti. U 21. stoljeću formularima jedne lude zemlje još uvijek se prebire, sortira, izdvaja – i to djecu. Birokracija ima zadatak djecu sortirati u torove. A kome to treba? Naciji, zamišljenoj zajednici, da zna koliko je jaka i da već u prvim razredima zna gdje su joj Cigani, Srbi, Folksdojčeri i Hrvati. I tko treba biti protiv koga.

Tako počinje obrazovanje u ovoj državi.

Hrvati, dajte si pogledajte u oči

Bio sam danas u knjižnici pa mi je palo na um da malo provjerim žigove u knjigama koje zanimaju (ili ne zanimaju) moje sugrađane. Slučajno je sad aktualna nogometna situacija sa svastikom, pa sam prvo potegnuo Mein Kampf. Knjiga je to o kojoj ne treba ništa govoriti – njome su se inspirirali sljedbenici velikog vođe koji je izmislio i proveo holokaust. Unutra stanje izgleda ovako:

Fotografija1108

Pedeset i dva žiga, ako sam dobro prebrojao.

Onda potegnem jednu knjigu, nedaleko od ove prve, koja je duboka suprotnost tom uratku: Liberalizam, u pametnijem dijelu svijeta veoma cijenjenog Johna Grayja. Jedan je to od popularnijih i uspjelijih prikaza razvoja liberalizma. (Ali ne bismo mi bili mi da se nešto ne uprska – u skladu s našom kratkom pameti netko je dao pogovor pisati Žarku Puhovskom.) Čovjek jednostavnim jezikom objašnjava koje su osnovne značajke liberalizma, zašto i otkuda sloboda, individualizam, tolerancija, što je to liberalni egalitarizam, univerzalizam, koliko je za liberalizam važna pretpostavka da je moguće ispravljati nesavršene ljudske institucije, koliko su važne reforme koje tim ispravcima teže. Da tržište, osim svoje efikasnosti alokacije resursa, ima i funkciju obrane individualne slobode. Što je i zašto postoji ograničena vladavina. Unutra stvar izgleda ovako:

Fotografija1110

Obje knjige objavljene su 1999. godine. Rezultat 52 : 1.

Očito nitko iz osnovne ni srednje škole nije davao i ne daje klincima da pišu seminarske radnje (slučajno znam čiji je ovaj jedan žig) o idejama na kojima su njihovi roditelji trebali stvarati novu Hrvatsku.

Na policama ponovno nisam pronašao Pismo o toleranciji Johna Lockea. Knjiga se prije nekoliko mjeseci prodavala na kioscima. Očito knjižničarke nisu smatrale važnim da njome obogate knjižnicu.

Piketty je bio doletio ravno iz tiskare i po običaju je bio vani. Nemam što nego pretpostaviti da je i on nakupio lijepu količinu žigova.

Pisao sam o političkoj kulturi post ili dva prije, kao o stavovima koje članovi jedne zajednice imaju prema politici i političkim procesima. Ovo je samo mala potvrda pretpostavke da nikad nismo imali ni osnovne preduvjete za izgradnju moderne i suvremene države zapadnog tipa.