Ovakva priča je kod nas nemoguća: fakultetski odbor poziva profesora, kaže mu se da je radio dobro, ali da nije vodeći u svom području, unatoč tome što je objavio nekoliko knjiga i pregršt znanstvenih članaka u relevantnim časopisima, i da mora napustiti svoje radno mjesto, koje će zauzeti netko koga oni smatraju boljim. Kod nas bi svi galamili kako je to nemilosrdno, no profesor će sa svojom referencama lako naći radno mjesto na nekom drugom fakultetu. Stvar je sasvim normalna i najboljim svjetskim sveučilištima omogućava da takva i ostanu. Ne postoji drugi način da sačuvaju kvalitetu. Da su nastavnici i predavači ključna točka obrazovanja nedavno je podsjetio The Economist. Konkuriranje među nastavnicima neizostavno podiže kvalitetu i od onih prosječnih veoma lako može stvoriti izvrsne. Tako se podiže i društveno srozani ugled struke. U Washington D. C.-u, kao i posvuda gdje je moguće zamijeniti loše predavače, konačni rezultati su sjajni. Zanimljivo je da po razvijenom svijetu nastavničke udruge traže da se njihove članove oslobodi centralnog planiranja jer to vide kao jedini put do izvrsnosti. Kod nas su stvari drukčije postavljene. Jednom osvojeno radno mjesto plaćeno iz proračuna praktički je nemoguće izgubiti. Država je garancija da će tako i ostati. Kvalitete nema.
Dok se profesor, bio srednjoškolski ili sveučilišni, ne može zamijeniti drugim, ne možemo razmišljati o poboljšanju obrazovnog sustava. I dok nemamo konkurenciju nastavnih planova, od vjerskih, ideoloških obojenih, neutralnih, rodnih, onih što idu u korak s vremenom, ili ne idu, kvaliteta obrazovanja se neće podići.
Kako je nemoguće očekivati da se država sasvim povuče iz obrazovanja, vaučeri bi bili kao neko srednje rješenje. Ali, ni to nećemo doživjeti tako brzo. Koja je opasnost od vaučera? Jednostavno – konkurencija. Dakle, manja uloga države i po pitanju kadrova i po pitanju planova. Škole bi neprestano vršile pritisak i tražile veću fleksibilnost po pitanju nastavnih planova – da ih same donose, provede i tako sebe učine konkurentnijima i privuku što više vaučera. Kadrove bi također htjele same birati. Obrazovne ustanove počele bi voditi brigu tko to kod njih radi, koliko su im kvalitetni nastavnici, isplati li im se imati na platnom spisku podvornike ili im je jednostavnije unajmiti tvrtku za taj dio posla.
Što više planira država, to manje može planirati pojedinac – Hayekove riječi. Tako sad stvari stoje. Pa zar ne bi bilo pametnije da roditelji s djetetom od njegove najranije dobi odlučuju gdje i koji nastavni plan najviše odgovara njegovim talentima i sposobnostima, a možda i hoće li upisati školu u kojoj hrvatski jezik predaje Zoran Ferić ili Ljilja Vokić, u kojoj ima ili nema vjeronauka ili satova kodiranja, lektira ne bi bila najveći nacionalni problem.
Reći da bi to izazvalo kaos jest socijalistička državno-planska besmislica na temelju koje se nasilno i bešćutno ljudima otima iz ruku mogućnost da planiraju svoj život. Ljudi su skloni umjerenosti i dobro paze što rade kad su im bitne stvari u pitanju, kao na primjer, kupovina automobila ili selidba u drugu državu.
Danas se posao u obrazovanju dobiva vezama i korupcijom, njime dominira politika i kadrovira od rektora sveučilišta do čistačice u područnoj osnovnoj školi s dva učenika. U drugom slučaju posao bi se dobivao na osnovu referenci ili fakultetskih ocjena. Što manje države i planiranja, to je utakmica poštenija, namješteni natječaji postaju povijest. Ovakav, centralno-planski sustav je iznimno pogodan za ideološka sukobljavanja, izazivanje tenzija, kojekakvi bezveznjaci tu imaju nešto pametno za reći, stvara se netrpeljivost u društvu, što god da ono bilo. On, naravno, troši ogroman novac na sebe, na svoje komisije, povjerenstva, prijedloge i kvazi reforme, i ne zadire u srž. Problemi se uporno i bezuspješno pokušavaju rješavati dodatnim birokratiziranjem i planiranjem.
Mora se biti svjestan kome sve reforma s velikim R ne odgovara. Ona prvo ne dolazi u obzir zaposlenicima u visokom i niskom obrazovanju, političarima, sindikatima i Crkvi, dakle svima onima o kojima i ovisi.
Zaposlenici svoju službu smatraju cjeloživotnom, sigurnom i nisu skloni nikakvim promjenama u tom smislu. Političari bi na sebe navukli bijes obrazovane elite, pogotovo sveučilišne, koja je uglavnom ljevičarki nastrojena i sposobna jako elokventno prikazivati konkurenciju kao zlo koje je suprotno društvenoj solidarnosti, usto, velik broj glasača ne bi toliko o njima ovisio, sindikalni utjecaj bi se automatski smanjio, vjeronauk bi škole uvodile kako koja, pa to ni za Crkvu nije opcija.
Reforma s velikim R u interesu je djece, njihovih roditelja i, konačno, cijele političke zajednice. Hoće li se ona dogoditi? Jednom će morati.
Luka Posarić
NEOSOCIJALIZAM 