Kako građani plaćaju vlastito zaglupljivanje

Da će političari sami sebi donositi zakone po kojima će poštenije vladati, to ne postoji.

Pisao sam post ili dva prije o tome zašto država ne smije financirati medije niti im biti vlasnikom. Kakav kaos to proizvodi govori nam ono što se u tom smislu događa na lokalnoj razini. Jer ako je nešto u komi u ovoj državi, onda su to lokalni mediji.

Ne financijski, naravno, da ne bude zabune. Po tom pitanju im očito dobro ide.

Liesx

Jedan sasvim običan dan i jedno obično pitanje u lokalnoj birtiji potaknuli su me na istraživanje zašto je tome tako. U kafiću među novinama krenem tražiti novi broj lokalnog tjednika. Što, netko ga je maznuo? Ne, kaže mi konobar. Nije izašao. Kako to misliš? Novinari su ovaj mjesec na kolektivnom godišnjem odmoru. Ma da? Lokalni tjednik može sebi dopustiti da preskoči tri ili četiri izdanja? Kako je to moguće?

Otprije znam da se u samoposluzi na policama može pronaći jednako sadržajno i novinarski diletantska lokalna novina, ali u ful koloru na finom papiru, koja košta četiri kune. Znam nešto o prijelomu, tiskanju, nakladama, vrstama papira, novinarskom radu i troškovima da mogu reći da to u normalnim okolnostima, dakle tržišnim, ne može koštati ispod četrdeset. I tiska je tiskara u koju se ne zove ako ne trebaš manje od pet tisuća primjeraka. Ovih se sigurno ne proda niti sto. Netko dobro časti.

Istraživanje je otkrilo zbog čega je tome tako i zbog čega su lokalne novine, lokalne televizije i lokalne radio-stanice najveći oportunisti i ulizice u ovoj državici. I zbog toga kao mediji u političkom sustavu potpuno beskorisni. Zapravo štetočine.
Svemu je, naravno, kumovala država koja kao ograničava sama sebe i kao želi biti transparentna prema svojim građanima za njihov novac.

Evo kako to ide. Po nekom pustom zakonu o informiranju lokalne zajednice moraju informirati svoje građane o tome što rade. To je tobože igra transparentnosti. Protumačeno je da za tu svrhu u svojim proračunima moraju predvidjeti novčana sredstva u vidu novca poreznih obveznika. Kad su ta sredstva predvidjeli, moraju potpisati ugovore s pojedinim medijima, koja tim sredstvima plaćaju, da objavljuju što to oni veleumno rade. Ako nisu potpisali ugovore s medijima, državna revizija upozorava i prijeti. To bude sasvim dovoljno novca da kronističke lokalne novine žive kao carevi na teret poreznih obveznika. Jedna osrednja županija (općinski, gradski i županijski proračuni) i milijun kuna se skupi bez problema.

Suvišno je govoriti da lokalnim novinama ni na kraj pameti nisu čitatelji, gledatelji ni slušatelji, dakle javnost, istraživačko novinarstvo, kritički stavovi, pa onda ni propitkivanje o tome kako se troši javni novac, rašireni nepotizam, otkrivanje afera, jesu li investicije štetne ili nisu, gdje su računi, tko je zaposlen, gdje, kada, zašto su angažirane ova poduzeća, zašto ne ona, koliko košta, može li manje, gdje su natječaji, koliko je potpisano aneksa raznim ugovorima itd. Ti mediji kao korektiv vlasti su potpuno pasivizirani.

A to da su vlasnici novina u pravilu političarčići u gradskim vijećima ili zaposlenici javnih uprava, to i ne trebate provjeravati.

U takvoj konstelaciji ni onima koji tekuće godine nisu dobili novac nije u interesu da o sebi prave sliku kritičnog medija, jer time umanjuju šanse da sljedeće godine možda oni budu ti koji će dobiti sredstva oteta građanima. Tu su i koncesije, regulacije, packe, inspekcije. Mnogo je toga angažirano da sve bude ovako nakaradno.

Televizije i radio stanice, osim što na isti način dobivaju novac, još su i u vlasništvu lokalnih uprava. Lokalne zajednice imaju pravo osnivati radio stanice i televizije. Na čakovečkoj i varaždinskoj televiziji (to mogu uhvatiti), gradonačelnici i župani, čini se, imaju svoje kauče, ležaljke, ručnike, kućne haljine i kupaonice iza studija. Toliko odvratnog i ulizivačkog novinarstva i besmislenog brbljanja ne znam ima li gdje na kugli zemaljskoj.
Sad čujem da novinari raznih medija obilaze gradske i općinske ”samouprave” i nude da objavljuju vijesti o njihovim umotvorinama po ovim ili onim cijenama. Vijesti se moraju objavljivati, pa su ljudi shvatili da i u sistemu direktne prodaje mogu stvoriti umjetni sustav konkurencije i efikasno isisavati novac.

I što građani za svoj novac dobivaju – privid transparentnosti. Savršeno ništa. Gubitak. Iz tih medija mogu saznati samo koliko su jadni što su prisiljeni sve to plaćati.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s