Korupcija kao način življenja

Nevjerojatno s koliko je nezainteresiranosti i mlakosti dočekana studija o korupciji što ju je od instituta RAND Europe naručio Europski parlament. Lijepo nam je, jasno i poučno pokazano kako je Hrvatska duboko korumpirana zemlja te s Rumunjskom i Bugarskom dijeli prva tri mjesta među EU 28. Otprije znamo da nas se po konkurentnosti smješta između Ekvadora i Gvatemale, ispod Bocvane, Omana i Ruande, a po kreditnom rejtingu smo dvije opasno niske stepenice daleko od prozora kroz koji bi neki investitor pogledao da ovdje nešto radi.

Majmuni

Pustoš koju iza sebe ostavlja korupcija može se promatrati s tri osnovne razine. Moralne, jer obesmišljava pošten rad, inovaciju, hrabrost potrebnu da se riskira i pokrene novi posao, pošteno stečenu diplomu, usavršavanje i ulaganje u sebe. Sve to neki koruptivnim djelovanjem preskaču, kupuju našim novcem i time nam govore da je sav naš trud zapravo uzaludan i besmislen. Zašto bi se itko trudio i usavršavao kad postoje neka druga pravila: nepoštena, nemoralna i podla. Poruka je da se bez truda i usavršavanja može bolje živjeti.

Ekonomske, jer korupcija je trošak. To je trošak koji plaćaju porezni obveznici i njime nekome tko to nije zavrijedio plaćaju dohodak. Dodatni je problem što nema stvaranja nove vrijednosti nego se samo preraspodjeljuje ona koja je stvorena u privatnom sektoru. Dakle, riječ je o još jednom porezu, skrivenom, ali porezu. Suzbija se konkurentkost i povećavaju se troškovi ulaska na tržište, obeshrabruju strana ulaganja i na koncu urušava BDP. Studija procjenjuje da se ukupna šteta hrvatske korupcije za hrvatske građane može penjati i do 2,2 milijarde eura. Svakih sedam godina ispari nam jedan proračun.

Ustavno-pravne jer korupcija urušava pravosudni sustav zemlje, koji bude sve manje sposoban osiguravati provedbu ugovora i zaštitu vlasništva. Također, on kao jedan od sudionika nije sposoban pravno sankcionirati koruptivna djela. Sve to stvara rezigniranost i opće nepovjerenje u ustavni poredak, u priču o zagarantiranoj pravednosti, jednakosti, jednakim pravima, slobodi itd.

Premda je Svjetska banka proglasila korupciju najvećom preprekom ekonomskom i društvenom razvoju, domaća istraživanja korupcije kao da se nikoga ne tiču. Vuk Vuković je jasno pokazao povezanost politike i korupcije na primjeru 327 poduzeća bez ijednog zaposlenog koja su u dvije godine dobila poslove u vrijednosti od oko 800 milijuna kuna. (Vrijednost javne nabave u HR je 2014. iznosila 42 milijarde kuna. Najmanje 15%, ili gotovo 6,5 milijardi kuna, otišlo je na korupciju.)

Ravnodušnost prema korupciji zasigurno ima svoje poveznice sa socijalističkim mentalnim kaosom koji nikada nije umiren. Bivši trgovački putnik ovako mi priča: “Nekad se sve moglo i svega je bilo. (Misli na sfrjot.) Surađivao sam s kupcem iz druge republike. Bale platna ja sam fakturirao njemu, onda te iste on meni, pa tako nekoliko puta. I svi smo bili na dobitku, a bale na mjestu.” Upravo je to naš cilj, želja i nada: ekonomska alkemija koja će od vakuuma stvarati zlatne poluge. Tržišna ekonomija je, kao što se trubi sa svih strana, praiskonsko zlo. Od države se traži da vodi brigu o svima i svemu. I ona to radi. Pa što je onda malo korupcije dok se čini da sve dobivamo na pladnju.

Osim što javnost ima veoma visok prag tolerancije na korupciju, ona ipak nekog direktno pogađa. Za to ne čujemo zato što država ima efikasne alate da ugrožava egzistenciju svojih građana. Represivni aparat će upregnuti ispekcijsku neman, policiju i svoje državnoodvjetničke poluge i sručiti ih na vas ako počnete postavljati neugodna pitanja. Ako sve to i preživite, više nikada nećete proći niti na jednom natječaju. Znamo da država sa svojim javnim poduzećima raspolaže s ogromnom količinom poreznog novca, pa se šutnja pokazuje kao najpametnija strategija.

Preporuke RAND instituta za suzbijanje korupcije, nažalost, odnose se na regulativu, urede, zaštite zviždača itd.. A Hrvatska se tu može koječime pohvaliti jer tobože brine o korupciji i tobože sama sebi postavlja prepreke. Tu su zaposleni mnogi ljudi: USKOK, PNUSKOK, ovaj-onaj ured, povjerenstvo, vijeće za suzbijanje kroupcije ili sukob interesa. Nađe su tu i pokoja antikorupcijska strategija. Međutim, očito je malo koristi od svega toga. Korupcija se ne smanjuje pa je logičan zaključak da od države ne možemo očekivati da će popraviti samu sebe. (U nekoj paralelnoj stvarnosti, koju mi ne vidimo, možda je neka druga hrvatska javnost svjesna toga što se događa, možda traži više slobode i pravde za sebe i grmi i sijva tjerajući državu da raspolaže sa sve manje novca i da javna poduzeća ubrzano prepušta u privatne ruke. Samo nas takvo ozračje može spasiti.)

Na kraju, kad sve to znamo, onda je doista naivno očekivati da će država svojim mehaniznima, preko javnih poduzeća i gradnjom infrastrukture, generirati rast i prosperitet. A upravo je to ono što nam nudi trenutačna vlast. Baš kao i sve prethodne.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s