Kako smo dospjeli u tako katastrofalnu situaciju s mirovinskim sustavom? Šteta koja je nastala tom javnom politikom je praktički nesaglediva. Tko je otvorio kanal i omogućio tolikom broju ljudi da živi na grbači svojih sugrađana?
Nema sumnje: riječ je jedino i samo o kreaciji vlasti koju nije imao tko povući za rukav i spriječiti u toj štetnoj raboti. Je li bila neodgovorna? Da, jer svaka vlast koja nema nikakvih ograničenja (ili ih sama sebi postavlja), uvijek je neodgovorna. Više vrijede baloni od sapunice nego fraze o odgovornosti vlasti.
Naš politički poredak pati od krajnjeg nedostatka poluga koje bi sprečavale vlast u tome da nam čini gore spomenutu, ali i još čitav niz šteta, da nas izrabljuje i prisiljava na emigriranje. Kad tih poluga nema onda ni smjena jedne stranačke vlasti drugom tu nije nikakvo rješenje. Izbori u razmacima od četiri godine dodatno potenciraju nerazumno ponašanje vlasti, jer se državna potrošnja i javne politike pojavljuju kao trgovačka roba koju glasači kupuju. Jedna od takvih javnopolitičkih šteta jest i stranačko zapošljavanja u javnoj upravi i javnim poduzećima uoči izbora, ali i nakon izbora, a čemu se baš ničime i nikako ne može stati na kraj.
U današnjoj RH nezavisna i relevantna evaluacija javnih politika ne postoji. Od same vlade naručene studije isplativosti samo su dokumenti kojima se opravdava politička odluka. I kome bi palo na pamet napisati negativnu studiju isplativosti nekome tko tako dobro plaća. Stvari su prepuštene vici pojedinih novinara, čuđenju, rezignaciji ili povremenom apeliranju onih razumnijih, ali to u našem političkom procesu nema nikakvu vrijednost. Vlast se povlači jedino kad je dreka preglasna, a to je svake prijestupne godine.
Ideja da se taj problem može preskočiti referendumskom demokracijom, po principu pa-valjda-narod-najbolje-zna ili pa-nije-narod-glup dolijevanje je ulja na vatru. Pogledajmo samo što se krije iza inicijativa oko autocesta ili outsourcinga, a koje je potpisalo više od milijun ljudi – prebacivanje neefikasnosti na sve građane, zaštita parcijalnih interesa i na koncu gubitak. Parlamentarna demokracija, kakva bi trebala biti, sušta je suprotnost direktnoj demokraciji.
Smislena evaluacija traćenja i misalokacije resursa od strane vlasti ekonomski bi se trebala (kako kaže ovaj članak Heritage Foundationa) analizirati kroz:
1. Troškove na projekte čija je korist manja od vrijednosti koju stvaraju
2. Intervencije u obliku subvencija i regulacija koje pojedice i poduzeća okreću renti, a ne profitu
3. Potrošnju na djelatnosti koje bi bolje odradio privatni sektor ili niža lokalna razina
4. Pogrešno ciljane programe prema korisnicima koji ne bi trebali koristiti beneficije vlasti
5. Potrošnja na zastarjele, nepotrebne i programe koji se dupliciraju
6. Neefikasnost, loše upravljanje i prijevare
Ne treba puno pameti da se unaprijed vidi što bi nam evaluacije javnih politika na temelju ovih šest točaka rekle: vlast treba što dalje maknuti od društva i ekonomije, treba biti manja, manje vidiljiva. Ovako se samo možemo pitati koliko bi to ljudi trebalo raditi na evaluaciji javnih politika toliko ambiciozne vlasti, kao ove naše, što leti na krilima zabluda da sa svojim tvrtkama može biti efikasnija od privatnih poduzeća, da će školstvo, zdravstvo, nogomet, briga o siromašnima, sve na ovome svijetu, bolje funkcionirati pod njezinom paskom daleko od tržišta.
Zbog svega toga liberali, libertarijanci ili konzervativci izražavaju skepsu prema vlasti, dok radikalna, pa i umjerena ljevica, zapravo svaka ljevica, i u nas suprotni im nacionalisti (socijalni), gaje gotovo religijsku uvjerenost da vlast posjeduje nadnaravni um koji ima sve alate u svojim rukama da državu zakotrlja u smjeru prosperiteta i blagostanja. Svako ograničenje je smetnja: nacionalistima je nepojmljivo da bi prava, narodska vlast radila nešto protivno svog naroda, nedajbože da bi potkradala. Socijalistima je nepojmljivo da bi postojala neka prepreka u njihovu stvaranju boljeg, pravednijeg i jednakijeg svijeta.
Posljedica: suludo visoko i nepotrebno oporezivanje, neumjerena potrošnja i rigidna regulacija, što se postavlja kao nesavladiva prepreka gospodarskim aktivnostima, pa za posljedicu imamo slab ili nikakav razvoj, zaostajanje, a u slučaju Hrvatske i rapidno propadanje. S obzirom na naše prilike, teško da ćemo ikada saznati koliko od svake prikupljene kune vlada potrati što na korupciju, što na gubitke javnih poduzeća, što na otvaranje novih, što na automobile, što na sedmu upravu, što na loše upravljanje, što na nepotrebno zaposlene, što itd.
Očito nam ostaje samo prihvaćanje činjenice, i privikavanje na nju, da je tobože narodna, domoljubna i socijalno osjetljiva vlast smetnja, neumjereni potrošač, loš upravljač, a ne politički alat javnosti koji joj je na korist.
NEOSOCIJALIZAM 