Mislim da nikad i nije bilo sumnje kako je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava pravo leglo neosocijalističkog užasa. Ovako otvoreno zagovaranje jačanja korporativizma i tripartinog dijaloga samo je dodatno podebljavanje paklenske sheme osiromašivanja ljudi jedne zajednice.
Suvremena je država zamišljena kao zajednica slobodnih pojedinaca koji samostalno, dobrovoljno i bez prisile stupaju u međusobne odnose te slobodno konkuriraju jedni drugima u slobodnom svijetu i takvoj je državi temelj razum i transtaprentnost, a ne zaplotnjaštvo. To je jedina brana od totalitarizma i uzurpacije prostora političkog. Zato se ne dajemo u ruke nekom svemogućem, sveznajućem i dobrom vođi, nego formiramo parlament, svojevrsnu atomiziranu zajednicu, putem kojeg stvaramo poluge koje nam služe za upravljanja onim što držimo bitnim i nužnim. Između vlasti i nas u tom slučaju nema se što i kako zagurati, ili zaobići, a da to ne bude uzurpacija. Da bi se od nje zašititili, pojedinci zakonima ograničavaju vlast, suprotstvaljaju jednu moć drugoj, jer vlast se kvari, svaka i uvijek.
A korporativizam je itekako kvari. (Ima nešto ovdje i ovdje). Usavršavala ga je Duceova Italija i on predstavlja negaciju slobodarske države. Institucionalizirane skupine, kojekakve komore, sindikati, udruge, cehovi, zadruge, tvore političku zajednicu, a ne racionalni pojedinci. Oni su nebitni mravi, a korporativne nakupine s vladom umjesto njih određuju što, gdje i kako, i ispostavljaju im račun, naravno. Čisti korporativizam jesu kojekakve ozakonjene komore koje daju svom obaveznom članstvu neke svoje žvrljotine za pravo na rad u određenoj grani ljudske djelatnosti i određuju cijene usluga kako im se svidi. Prekršiš pravila, letiš van. Ako se praviš pametan i nižim cijenama kreneš u konkurenciju protiv njih, u prekršaju si. I sad se vi pitajte kako nastaju monopoli i kako se gule vlastiti građani.
Hrvatski tripartitni dijalog (Gospodarsko-socijalno vijeće) ozakonjeni je korporativistički državni paralelarizam kojim se obesmišljava na individualizmu skrojenu predstavničku demokraciju i koji je u direktnoj suprotnosti s modernom, suvremenom idejom države u kojoj građani tvore suverena i sami odlučuju o sebi, sami biraju svoje predstavnike, a ne čine to u njihovo ime nikakve udruge i cehovi, koji uvijek imaju partikularne interese. Prisjetite se malo i onih pokušaja feudalizacije sa stališima i sličnim bedastoćama. Korporativizam predstavlja neosocijalstički balast, zatiranje konkurencije, zaobilaženje parlamentarne procedure, zatiranje individualnog i vladavinu kolektivnog. A kolektivno k’o kolektivno – komesari, otimanje i prijetnje svemu što drukčije misli ili se buni. Ukratko – totalitarizam. Uostalom, zbog zatiranja konkurencije i individualizma propao je komunistički blok. Zbog toga smo i mi propali.
Naravno da mu je osnova emocija, u našem slučaju sviđanje reda i stabilnosti korporativizmu sklonih Germana (socijalno-tržišno gospodarstvo), od kojih se uporno podmeću zakonska rješenja svake vrste. Ali liberalna demokracija nije nastala ni u Gracu ni u Njemačkoj i nema sumnje da su je oni izvitoperili svojim pruskim mentalnim sklopom – red, rad, uniformiranost, disciplina, fascinacija očinskom brigom dobrog cara, u kojem je bila skučena sva politika. Ali njima je kapitalizam itekako bitan i da imaju šest godina pada, sve bi razmontirali da ga spase. Nama je kapitalizam neoliberalizam. I nema dalje.
Odurni tipartitni razgovor događa se u trisu vlada, udruga poslodavaca, na svaki način slizana s državom (projekti, financiranje i dr.) i sindikati. Cilj mu je kao rješavanje sukoba, razgovor i partnerstvo, a rezultat prava na štetu onih kojih tamo nema (prava su uvijek nekom na štetu), zakoni i kolektivni ugovori po kojima je nemoguće ikada se ikome zahvaliti za rad u birokraciji, po kojima je nemoguće bilo što reformirati ili privatizirati. Nema veze, trošarine se uredbama lako podignu, građani časte. Shvaćate li kolika je to podlost!
A imamo mi tu i ultra utjecajnu struku, kao i u svemu, koja druka za sebe i protiv ostataka građanstva. (Npr ovdje jedan od njih kaže da je korporativistički socijalni dijalog akter modernizacije i procesa upravljanja društvenim promjenama.) I te ljude mi pošteno i debelo plaćamo da nam djecu odgajaju u korporativističkom duhu.
Istina je samo jedna: tripartitni dijalog je žestoka podlost, prežderavanje na račun drugoga.
Tripartitni dijalog je Rosemaryna beba korporativizma koju taj tris toplo miluje po glavi. A ta beba raste i raste.
NEOSOCIJALIZAM 